U Zagrebu je održana komemorativna povorka i prosvjedni skup podrške palestinskim novinarima pod geslom “Zaustavite ubijanje novinara! Zaustavite genocid!”.
Predstavnici Sindikata novinara Hrvatske i Hrvatskog novinarskog društva, zajedno s brojnim građanima i medijskim radnicima, prošli su kroz centar grada noseći portrete ubijenih palestinskih kolega, koje su za prošlogodišnju izložbu “Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas” ilustrirali hrvatski umjetnici. Povorka je završila na Zrinjevcu, ispred Ministarstva vanjskih poslova, gdje je održan prosvjedni skup.
“Neki dan vidio sam meme. Žena pita: „Nisam vidjela ništa o genocidu u Gazi, zar je završio?“ Dobiva odgovor: „Ne, samo su pobili sve novinare koji su od tamo izvještavali.“
Uglavnom svi znamo što se događa. Većina bira ne gledati, ne razmišljati. Tome im pripomažu masovni mediji koji poslušno odbijaju prikazati strahote genocida. Jednog dana, neki će budući suci utvrđivati kaznenu odgovornost medija. Ne postoji neutralnost, ne postoji objektivnost u svakodnevnom životu, u medijima, a kamoli ne kod zločina protiv čovječnosti. Tko šuti, taj pristaje.
U drugim instancama, ako se govori, koristi se probran jezik. Pasivan jezik, iza kojeg se skriva, jezik koji ne kritizira. Jezik je moćno oružje. Umijeće je skrivati nešto naočigled. Svejedno, društvenim mrežama do nas dolaze slike i videi masakra, orkestrirane gladi. Snajperisti gađaju djecu koja piju iz lokvi u prsa i u glavu. Pucaju po ljudima koji iz prašine vade komade tjestenine. Muškarce među ruševinama gađaju u testise, one zatvorene siluju sve dok im ne prouzroče teške tjelesne ozljede. Ankete masovnog mnijenja po Izraelu naveliko to odobravaju. Provodi se etničko čišćenje: planira se aneksija Gaze, dok bi se preostalo, traumatizirano stanovništvo prisilno iselilo. Za sada se lobira za Južni Sudan, jednu od najnestabilnijih zemalja na svijetu. Sve navedeno teško je kršenje međunarodnog prava. Oni koji odbijaju šutjeti plaćaju cijenu. Studente je specijalna policija razvlačila po ulicama New Yorka, uskraćene su im diplome. Po Berlinu ih brutalno mlate prosvjednike, zabijaju ih u pločnik, u izloge. Čak i djecu. Šestero policajaca u punoj spremi na jednog prosvjednika. Zavrću im ruke, gnječe vratove koljenom. Drugi potiho dobivaju otkaze ili im se priječe napredovanja.
Hrvatski masovni mediji o tome ne izvještavaju, čak niti pod egidom „objektivnosti“. Već skoro dvije godine. Istovremeno, konzervativni zapadni politički novinari počinju prokazivati genocid za ono što je. No, na našim televizijama nećemo vidjeti kadrove ove simboličke pogrebne povorke. Nećemo čuti dijelove ovog govora. Nadam se da sam u krivu. U Gazi: jedna bomba, petero mrtvih novinara. Niti jednom stranom reporteru nije dozvoljen ulazak u ovu „ratnu zonu“. Penzionerke koje su sjedile na stubama u Londonu s propalestinskim transparentima čekaju optužbe za terorizam. Prije nego su uhapsili jednu, rekla je policajcima. „Govorite nam da smo teroristi zato što sjedimo ovdje mirno s transparentima. Molim vas, gledajte što god možete o Palestini. Možda nam se odlučite pridružiti ovdje sljedeći put.“ To je naša demokracija? Fašizam je ovdje, više ne puže, već buja. Šuti naša vlast, izuzev nedavnih istupa predsjednika Republike. Vrlo su suzdržani čelnici Europske unije. Znaju što se događa. Kakva će kazna snaći one koji ukazuju da je Država Izrael zločinačka organizacija? Da je Njemačka ponovno epicentar fašizma? Da će fašizam u vrlo bliskoj budućnosti ponovo biti službena politika dijela Europe. Koliko su trivijalne naše karijere, naše kupovine i problemi u odnosu na ono čemu svjedočimo. Mi koji svjedočimo.
„Jednog dana, kada bude sigurno, kada više ne bude osobne opasnosti zbog nazivanja nečeg pravim imenom, kad bude prekasno da se bilo koga privede pravdi, svi će govoriti kako su oduvijek bili protiv toga.“ „Sada, za novu generaciju, stiže taj trenutak. Gledati vođu najmoćnije nacije na Zemlji kako podržava i financira genocid potiče gađenje ili ljutnju koji ne prolaze, već uzrokuju raskol. Ono što se dogodilo, i svako buduće krvoproliće koje će potaknuti, bit će zapamćeno kao trenutak u kojem su milijuni ljudi gledali prema Zapadu, tom poretku temeljenom na pravu, ljušturi modernog liberalizma i kapitalističke tvari kojoj služi, i rekli: ‘Ja ne želim imati nikakve veze s ovime.’ Ovo je, dakle, kronika jednog kraja.“ Ovi su citati preuzeti iz knjige kanadskog novinara Omara El Akkada
Jednog dana, svi će govoriti kako su oduvijek bili protiv toga. Nadam se da će ostati s vama. Hvala vam što ste me slušali.
Emil Čančar