U novoj epizodi podcasta “Sindikalni megafon” otvorili smo temu koja se u hrvatskim redakcijama najčešće prešućuje: što se događa s iskusnim novinarima nakon pedesete, kakve posljedice ostavljaju “restrukturiranja” i zašto su znanje, iskustvo i povjerenje publike sve rjeđa roba. Sugovornici su Sandra Križanec i Ilija Jandrić, novinari s dugogodišnjim stažem na HRT-u, N1 i Al Jazeeri. Razgovor je vodio naš voditelj Josip Šarić.
Sandra Križanec, koja se nakon gotovo tri desetljeća novinarstva prebacila u odnose s javnošću i danas radi kao glasnogovornica u Ministarstvu demografije, odmah na početku daje ton razgovoru: “Najviše boli to što sada, kad možeš dati najviše od sebe – ne dobivaš priliku. Pogledajte ozbiljne kuće: ondje je iskustvo vrijednost, a lica kojima se vjeruje ostaju na ekranu.” U hrvatskim redakcijama, kaže, događa se suprotno: iskusni novinari nestaju iz programa upravo onda kada bi trebali mentorizirati mlađe i držati standarde.
Ilija Jandrić, koji nakon otkaza djeluje kao freelancer i otvorio je obrt Gromovnik, opisuje kako je izgledala priča restrukturiranja na N1 i što je to značilo u redakciji. “Prvo su kasnile plaće, pa su rekli da je ‘pukla’ administracija u Luksemburgu. Pet dana poslije – možda uopće neće biti plaćeno. Onda je došla priča o minusu i potrebi da se reže. Sve je navodno ‘po zakonu’, ali kriteriji su proizvoljni.” Detaljno navodi bodovne tablice koje su odlučivale tko ostaje, a tko odlazi: broj uzdržavane djece, godine života i staža, raspored u različite “ladice” radnih mjesta. “Rukovodstvo nije ni ušlo u postupak. Ako je minus problem, odgovara se na vrhu, a ne među voditeljima i montažerima.”
Križanec potvrđuje da su radni uvjeti godinama bili na rubu izdržljivog. Duga radna vremena, neplaćeni prekovremeni, javljanja uživo od ranog jutra do kasne večeri i stalna spremnost “uskočiti” ostavili su trag na zdravlju i životu izvan redakcije. “To su desetosatne smjene u kojima stvarno radiš. Na slobodan dan tražiš goste za sutra. Prekovremeni se ‘pretvaraju’ u slobodne dane koji se možda dogode, a možda i ne. Na kraju više nema ni ‘hvala’.” Jandrić dodaje: “Bio sam žrtva mobinga. Završio sam na bolovanju zbog napada panike. U korporaciji u kojoj prolaziš online tečajeve o zlostavljanju i kako ga prijaviti, kad se stvarno dogodi, žrtva nastrada.”
Jedna od ključnih točaka razgovora jest uloga sindikata. Budući da radničko vijeće nije postojalo, pregovore je preuzeo sindikat i uspio izboriti bolje uvjete nego što su prvotno bili ponuđeni. “Sindikat je učinio više od odvjetnika i to je poruka svima. Kad institucije zakažu, sindikalno organiziranje postaje jedini alat,” poručuje Sandra Križanec, dok Jandrić podsjeća da je broj ljudi koji su otišli ubrzo nadmašio početni popis, jer su i oni koji nisu bili formalno “višak” sami dali otkaz zbog atmosfere.
Sugovornici se dotiču i logike tržišta koja potiskuje kvalitetu. Janarić bez okolišanja: “Društvene mreže ostavile su negativan trag na medije. Traže se početnici za copypaste i clickbait, a potreba za ljudima koji znaju pada.” Križanec upozorava da se informativni program u komercijalnim modelima teško financira i da su ulaganja usmjerena u zabavu i reality formate, dok informativa “pojede” najviše resursa, a donosi najmanje. Rezultat je, kaže, tiho izbacivanje ljudi koji misle svojom glavom i postavljaju teška pitanja: “Kad nisi siguran u upravljanje ljudima i poslom, riješiš se onih koji te ‘ugrožavaju’ i dovedeš mlađe za manje novca.”
U razgovoru se otvara i generacijska tema – kakvi su mladi novinari koji ulaze u redakcije i što od profesije očekuju. Voditelj primjećuje da dio generacije Z traži brze iskorake i brzu zaradu, bez strpljenja za dug proces učenja i mentorske odnose. Križanec pritom naglašava da je upravo kontinuitet znanja ono što se na velikim televizijama čuva, dok kod nas predstavlja “višak”: “Stariji novinari nisu prepreka već most. Bez njih nema standarda ni prenošenja vještina.”
Pogled prema medijskoj sceni širi se i na pitanje vlasništva nad televizijama. Zašto u Hrvatskoj ne nastaju nove informativne kuće, zašto nema većeg interesa poduzetnika za ozbiljan informativni program i što rade regulatorna tijela? Križanec i Jandrić slažu se da je tržište malo i skupo, koncesije često ostaju neiskorištene ili završavaju kod istih igrača, a informativa se promatra kao trošak. “Televizija je skup sport. Ako se već reže, onda barem uvedi odgovornost, ne možeš restrukturirati redakciju, a da prva linija menadžmenta ostane netaknuta,” kaže Jandrić.
Razgovor se nužno uspoređuje s praksama na HRT-u. Križanec je oštra, ali precizna: “Vratila bih se na HRT s bagerom. Sve ispočetka. Mnogi vrhunski novinari iz 90-ih danas su po ‘ćoškovima’. Uredničke i kadrovske odluke godinama su išle krivo.” Jandrić dodaje da je politički utjecaj kronična boljka javnog servisa, dok je na N1, bez obzira na sve, urednička sloboda tema i gostiju bila veća nego što se misli. “U devet i pol godina nitko mi nije rekao: ova tema može, ova ne. Radio sam u slobodi – sve dok nije došlo do rezova.” Ok, osim kada je tema trebala biti referendum u Puli.
Unatoč gorkim iskustvima, ni Križanec ni Janarić nisu izgubili vjeru u profesiju. Ona trenutno radi u PR-u i kaže da bi se vratila samo da bi prenosila znanje; on vodi dva podcasta i pokušava zadržati profesionalni ritam izvan velike redakcije, svjestan da to financijski znači manje sigurnosti. “Čovjek planira, Bog se smije. Ako ne uspijem više zarađivati od onoga što znam – vozit ću Uber. Ali nisam odustao od novinarstva,” iskren je Jandrić i uz svu kritiku, završava s dozom vjere u publiku: “Nadam se da će se, u ovom zaglušenju koje stvaraju društvene mreže i algoritmi, ponovno pojaviti potreba za pravim novinarstvom i da će ono pronaći svoj put do publike.”
Epizoda “Što se zapravo događa na N1” važna je jer napokon stavlja u fokus ono što se predugo guralo pod tepih: kako excel-tablice mijenjaju ljude, redakcije i program; kako se iskustvo briše, a s njim i povjerenje koje se gradi godinama; i zašto je sindikalno organiziranje jedini stvarni korektiv kada komunikacija i upravljanje zakažu. Ovaj razgovor nije još jedan glas ogorčenih novinara, to je pogled iz prve ruke u mehanizme zbog kojih publika dobiva manje, a novinarstvo gubi smisao.
Pogledajte i zapratite Sindikalni megafon:
