O maršu Ujedinjeni protiv fašizma već je izrečeno sve i svašta. Predstavnici vlasti i desnog političkog spektra gotovo su se u potpunosti bavili dvjema zastavama i s nekoliko kartonskih, neslužbenih transparenata, dok su stvarne poruke, govori i pozivi sa skupa ostali potpuno zanemareni. Premijer je rekao da nije imao vremena pratiti, ali se ipak pridružio valu napada na građanke i građane koji su izašli na ulice ujedinjeni u poruci da ne žele nasilje, nasilje kakvo se dogodilo i na samim skupovima u Rijeci i Zadru. Neki ministri proglasili su prosvjednike protivnicima Hrvatske, projugoslavenima, a u javnom prostoru, uz niz uvreda, skupovi su etiketirani kao neoboljševistički i protuustavni. Istodobno, gotovo nitko ne govori o stvarnim, službenim porukama s pozornice.
Zato prenosimo govor o novinarima, novinarkama i novinarstvu koji je u Zagrebu govorila Maja Sever.
Danas stojim pred vama kao novinarka, ali prije svega kao osoba koja je, baš poput mnogih ovdje, iscrpljena od prijetnji, od pritisaka, od mraka koji nam se polako pokušava nametnuti. Život većine novinara danas je život na udaru. Mnogi od mojih kolegica i kolega ne otvara zahtjeve za poruke, ne čitamo komentare, mnogi su ugasili svoje mreže. Moje kolegice fizički napadaju dok snimaju na javnoj površini, moje kolege na cesti verbalno i fizički napadaju dok snimaju upravo na ovom trgu. Za anonimne komentatore ili one skirvene iza maski mi smo “kurve”, “crvi”, dnovinari krivci za sve što ne valja. Krivi smoi onima koji bi trebali brinuti da u demokratskom društvu možemo raditi svoj posao, koji bi trebali odgovarati na pitanja novinara i javnosti, ali kada oni daju smjer, gotovo i ne čudi da nakon takvog primjera svaki gnjevni mladić misli da ima pravo nastaviti tim putem, i lupiti snimatelja na trgu.
Posljednjih mjeseci svjedočimo zastrašivanjima, prijetnjama, nasilju, pokušajima zabrana i stvaranju neprijatelja ondje gdje ih nema. Ljudi se proglašavaju “prijetnjom” samo zato što dolaze iz druge škole, drugog grada, druge zemlje, ili zato što se bave kulturom koja se ne uklapa u nečije okvire ili samo zato što se bave novinarstvom.. Na zidovima kuća u kojima žive moji kolege niču uvredljive parole, govor mržnje postao je soundtrack svakodnevice, glavna poruka u komentarima na mrežama. To više nije iznimka — to je postalo pravilo. Mi znamo koliko je naša uloga odgovorna i koliko naše pravo da slobodno radimo podrazumijeva odgovornost za svoj rad, za zaista profesionalno i neovisno izvještavanje, a upravo sigurni i slobodni novinari i novinarke mogu graditi neovisne i jake medije kao temelj demokratskog društva.
Ovdje smo jer znamo da je sve ovo što se događa duboko opasno. Nećemo šutjeti, jer ne pristajemo živjeti u strahu. Kada pristanemo da napadi, vrijeđanja i fizička agresija postanu “nešto što se oduvijek događalo”, nešto čega ima i u drugim zemljama, kada se počnemo praviti da je to normalno, tada ćemo mi svojom šutnjom hraniti takvu atmosferu, tada postajemo odgovorni.
Ali zato smo danas tu, jer jer odbijamo živjeti u društvu koje nas dijeli, ušutkava i zastrašuje. Hodamo jer želimo društvo u kojem biti novinar ili novinarka nije razlog za napad, društvo u kojem svatko ima pravo biti različit, postavljati pitanja, iznositi mišljenje. Nećemo ovo društvo prepustiti mržnji i crnilu.