Nakon posljednje epizode Sindikalnog megafona, na izjave o mladim novinarima reagirao je kolega Ivor Kruljac. Njegov komentar prenosimo u cijelosti i pozivamo kolege i kolegice da podijele svoja iskustva i stavove. U slijedećoj epizodi Sindikalnog podcasta dogovaramo gostovanje kolege Kruljca i još jednog mladog novinara ili novinarke.
Ageizam starijih novinara prema mlađim kolegama se mora osuditi: Svi smo u istim problemima.
Autor: Ivor Kruljac
Emisija Sindikalnog megafona o važnoj temi otkaza na N1 te stresom i problemima s kojima se susreću novinari, skrenuo je u potpuno pogrešnom smjeru kada su gosti i voditelji krenuli vrlo podcjenjivački govoriti o mlađim kolegama, u mnogim trenucima im predbacivati stvari koje se ne mogu poopćiti po godinama već se mogu zamjeriti pojedincima u našoj struci, kako mladima i neiskusnima, tako i starijim i iskusnima. Srećom, ima mnogo novinara koji poštuju mlade i daju im prilike i upravo takvi primjeri trebaju dobiti na vidljivosti u sindikalnim sadržajima koji moraju osuditi ageizam, a ne ga podržavati.
Bilo je to negdje u prosincu 2022. godine kada sam se na jednom intimnom druženju s par novinarskih kolega zapričao s jednim tipom iz mlađe garde sindikalista i to za više ni manje nego Sindikata novinara Hrvatske (SNH). Imao sam 25 godina, skoro 26, a u praktični novinarski rad, što volonterski, što plaćeni, sam ušao skoro pa odmah na početku svojih studentskih dana u zadnjem kvartalu 2015. godine.
Razgovor je bio ugodan, ali je lagano pridobio ton nagovaranja Jehovinog svjedoka da prihvatim njihovu vjeru, kada me taj ‘SNH-ovac’ upitao jesam li učlanjen u sindikat.
‘Budem kada navršim četrdeset’, otprilike su riječi koje sam mu odgovorio navodeći da kao novinar u svojim dvadesetima, kroz redovno praćenje SNH-a, (ali i HND-a), ne smatram da se ove organizacije brinu za dobrobit svih novinara, već primarno starijih generacija. Štoviše, da se mlade nerijetko podcjenjuje i smatra problemom, najčešće kroz prizmu „otpustili su nas iskusne i doveli mlade i neiskusne“. Usprkos inzistiranju sindikalista kojeg sam upoznao da se dobro učlaniti i zanemariti takve izjave, nisam član sindikata ni sa sadašnjih 28 godina. Ipak je ostalo Još 12 godina do četrdesetih, a sigurno ne mislim iz svojih skromnih novinarskih primanja financirati strukturu koja mene i ostale moje vršnjake ne vidi kao kolege nego kao problem.
Sindikalni megafon: Ispovijesti o teškoćama novinarstva postale napad na mlade
Dojam o SNH-u kao organizaciji u koju se mladi novinari ne mogu pouzdati, nažalost, samo se povećao prošlog tjedna, nakon odgledane epizode Sindikalnog megafona u kojem je voditelj Josip Šarić ugostio Sandru Križanec i Iliju Jandrića, dobro znana lica N1 televizije koji su dobili otkaze usred masovnih otpuštanja na toj televiziji. No, koji je obećavao (i budimo pošteni, u mnogočemu i realizirao) razgovor o teškim uvjetima novinara s kojima se većina nas, barem u nekom dijelu karijere susrela, skoro od početka je krenuo s ageističkim izjavama protiv mladih novinara, kako dvoje kolega gostiju, tako i voditelja.
Podcjenjivačke, u mnogočemu i potpuno pogrešne izjave, ali i izjave zbog kojih biste pomislili da osobe koje ih izgovaraju nikad nisu upoznali nijednog svojeg kolegu/icu, a da isti nije rođen negdje u sedamdesetima ili osamdesetima. Primjera je puno, no spomenimo samo najupečatljivije i one koji su praktički na samom početku emisije, zbog čega me ne bi čudilo da su mnogi mladi novinari jednostavno ugasili emisiju.
‘To je ta generacija Z ili kako se već zove, nemam pojma. Oni nisu kao mi, njima ako im ne udovoljiš da im odmah daš pare, odlaze dalje, Misle da vrijede, mislim da to nije dobro za te mlade ljude, prije svega za njih same jer uopće ne stječu kulturu, nemaju potrebu razmišljati unaprijed’, rekla je Križanec kojoj čini se, smeta što mladi poput starijih žele biti plaćeni za svoj rad.
Bio je to odgovor na izjavu voditelja Šarića koji se prisjetio kako je ‘prvih šest mjeseci na HTV-u radio besplatno’, a usput i spomenuo kako mnogi mladi relativno brzo odustanu od novinarstva jer je teško i da nemaju volje. Potom je i Jandrić na tragu toga kako su ljudi u pedesetima kvalitetniji novinari iznio teoriju zavjere gdje je samo falilo da kaže da su mladi novinari gušteri pa da bude u rangu Davida Ickea.
‘Nažalost, pada potreba za ljudima koji znaju, za relevantnim novinarima, iskusnim ljudima. Radije se traže početnici koji će kopipejstati tekstove, raditi clickbaite i ne znam kamo sve to vodi’, rekao je Jandrić.
Bilo je još sličnih komentara i busanja u prsa kako eto, stariji otpušteni novinari vrijede više od mladih lica, ali ako vas one zanimaju, pogledajte cijelu emisiju. Hoće li nakon ovog podcasta izaći i neka nova epizoda Sindikalnog megafona gdje će mladi novinari moći iznijeti svoja iskustva, ostaje za vidjeti. No, u međuvremenu, hajdemo barem pismenim putem kontrirati ageizmu.
Bitno je razlikovati volontiranje i posao: Mladi ne trebaju pristati na bilo što samo da bi dobili priliku
Krenimo prvo s plaćama. Novinarstvo je profesija koja zbog svog javnog značaja nije samo posao gdje se samo radi za plaću od koje onda možete živjeti i povremeno se počastiti nekim provodom ili drugim luksuzom, već ona podrazumijeva veću i uzvišeniju misiju za opće dobro i interes javnosti. Stoga se u toj profesiji od pamtivijeka cijeni požrtvovnost, ime i reputacija su vrlo bitni te se često podrazumijeva da ćete na početku volontirati kako biste stekli ime i dokazali se. Autor ovog teksta primjerice, od 10 godina aktivnog novinarskog rada, proveo je skoro četiri i pol godine u volontiranju. Pisao sam autorske tekstove i reportaže koje sam smatrao važnim, predlažući vlastite teme ili prihvaćajući priče koje su mi urednici predlagali, ali samo ako su me osobno zanimale. Normalno, nisam primao plaću pa zašto bi onda uzimao priče koje mi nisu bile zanimljive ili se bavio kratkim, tekućim vijestima? Uz angažmane koje sam pronalazio na svoju ruku, bilo je tu i studentske prakse te su to sve redom vrijedna iskustva koja su me definirale u novinara kakav sam danas. I naravno, kroz sva ta iskustva, dobivao sam povratne informacije od starijih kolega no još važnije, urednika koji su na kraju dana odlučivali hoće li moji tekstovi ugledati svjetlo dana.
Tek kada sam dobio prvi plaćeni angažman, onda se podrazumijevalo da ću raditi i kratke vijesti ili teme koje mi osobno nisu bile zanimljive, ali ću im se posvetiti jednako kao i temama koje me zanimaju. Zato jer je to stvar profesionalizma i etike, ali i zato što pošteno zarađujem svoju plaću. Bitno je razlikovati volontiranje gdje možete diktirati svoje uvjete, čime ćete se baviti i na koji način (vijest, intervju, reportaža, komentar) jer naposljetku trošite svoje vrijeme i od toga imate nula profita, nasuprot kada dobivate plaću pa ste za nju spremni i ponekad prioritizirati priče i forme koje vas ne interesiraju, ali ćete si nakon toga moći kupiti novu majicu ili odvesti djevojku/dečka na lijepu romantičnu večeru.
Na tragu izjava u podcastu, ne znam kakav je bio Šarićev dogovor s HTV-om tijekom šest mjeseci besplatnog rada, ali osim ako nije imao priliku raditi samo ono što ga zanima i iz toga učiti i usavršavati se pod palicom starijih kolega i urednika, nije trebao na to pristati, nego zahtijevati plaću jer je bio spreman raditi i doprinositi HTV-ovom programu kao i svi drugi novinari koji su tada radili za tu televiziju. Treba napraviti jasnu razliku između volontiranja i zaposlenja te čak i ako se ranije punokrvni rad bez plaće podrazumijevao kao nešto normalno, to ne znači da isti treba biti prihvaćen i danas. Nekoć je ropstvo umjesto plaćenog rada bilo normalno i društveno prihvatljivo, ali to ne znači da danas trebamo negodovati jer srećom, brojne generacije više ne znaju što znači biti robom već se podrazumijeva da rade za plaću. Naposljetku, sindikat novinara se mora boriti za bolje radne uvjete i plaću svih novinara te ako nove generacije novinaru imaju bolje uvjete nego jučerašnje, to treba slaviti, a ne pljuvati.
K tome, opaska da mladi znaju i rano odustati od novinarstva ne treba biti razlog za ogorčenje. Novinarstvo je tzv. „slobodna profesija“ koja je od svojih začetaka (barem kada je riječ o modernom novinarstvu) počivala na principu da svatko ima pravo doći i ponuditi svoj tekst pa će on, ovisno o svojoj kvaliteti i uredničkoj odluci biti objavljen. Ako se netko želio okušati pa shvatio da to nije za njega, još bolje. Veći je problem kada se novinarstvom bave ljudi koji ne poštuju profesionalne i etičke standarde te nisu voljni potruditi se kako bi informirali javnost, Takvih kolega/ica ima napretek, kako među mladim tako i starijim generacijama te je to faktor koji postoji, ali ne ovisi o godinama, već vlastitom moralu. K tome i starije generacije napuštaju novinarstvo pa je tako i sama Križanec navela da više nije novinarka nego radi u PR-u Ministarstva za demografiju za iseljeništvo. Zašto bi prigovarali mlađim generacijama što napuštaju novinarstvo, ako isto rade i starije generacije. Jednostavno, svatko treba imati pravo okušati se, ali i pravo reći, to nije za mene i otići u neke druge vode.
Novinarstvo je častan posao, ali k tome i veoma privlačan i kompetitivan. K tome, često se smatra da svi znaju čitati i pisati, razgovarati s ljudima, a sve više ljudi redovno fotografira i snima videe za društvene mreže. Stoga se novim generacijama, bavljenje novinarstvom predstavlja kao velika čast i privilegija jer, eto, svatko to može pa time nastoje svaki protest na loše uvjete rada odbaciti kao nezahvalnost uz staru prijetnju „ako ti nećeš, ima tko hoće“. Ukoliko su mladi doista manje spremni pristajati na takve ultimatume, svatko kome je stalo do sindikalne borbe (valjda voditelj podcasta kojeg objavljuje SNH spada u tu skupinu) bi to trebao pozdraviti, a ne kritizirati.
Nitko se nije rodio s iskustvom: Ali je dobio priliku učiti, raditi i iskazati se
Što se tiče pritužbi na neiskusnost mladih novinara kakve je iznio Jandrić, žalosti vidjeti kada „iskusni“ kolege očito zaborave svoje početke. Upoznao sam puno starijih kolega različitih kalibara i sposobnosti. Od nekih sam puno naučio, a od nekih vidio na njihovom primjeru kako se ne bi nikada trebalo pristupati ovom poslu. No, stvarno dosad još nisam upoznao nijednog novinara koji se rodio s iskustvom tisuća odrađenih intervjua, napisanih vijesti i reportaža pa da eto oduvijek ima iskustvo koje, kao, nedostaje mlađim kolegama . Iskustvo se stječe, a ne dobiva. Walter Cronkite nije rođen kao iskusni TV voditelj koji je ušao u anale novinarske povijesti, nego je isto imao svoje početke iz kojih je razvio svoju vještinu. Ako se netko bavi novinarstvom 30 godina, znači da je prije 30 godina napravio/la svoje prve korake i da je iza njega obilje učenja, ali i pogrešaka iz kojeg je dobio/la to iskustvo.
Mladi novinari misle da sve znaju, kao što kaže Križanec? Mladi općenito misle da sve znaju, pa kada ozbiljno uđu u nešto i shvate da ne znaju ili odustanu ili uče i razvijaju se. Uostalom, zar bi itko trebao ući u jedan takav izazovan posao kao što je novinarstvo bez ikakvog samopouzdanja i želje za dokazivanjem? Zar itko može postati kvalitetan novinar bez toga? Bez malo prkosa i doze bunta upravo kako mu političari i drugi sugovornici ne bi mogli podvaliti ‘patku’? Veći je problem kada stariji misle da su sve naučili i nisu spremni sagledati novu perspektivu. Novinarstvo je zanimljiv posao upravo zato što uvijek ima prilike za naučiti nešto novo, osobno unaprijediti svoje vještine i uhvatiti se u koštac s novim fenomenima. Primjerice, osobno sam oduvijek bio piskaralo koje je na terenima uzimalo izjave i znalo okinuti fotografiju kako bi se vratio s materijalima za reportažu. No, želeći unaprijediti svoje vještine, razgovarao sam s jednom od redakcija za koje sam radio i da bi htio naučiti snimati video materijale koje bi onda mogao ponuditi video odjelu na montažu. Uredništvo je to oduševljeno prihvatilo, a ključna osoba koja me vodila kroz učenje snimanja, baratanja kamerom i kadriranjem, bila je kolegica koja je pet godina mlađa od mene. Zar bi mi trebalo biti ispod časti naučiti nešto novo od mlađe osobe? Bi li se stariji kolege trebali sramiti jer su ponekad naišli na problem gdje sam im ponudio neki savjet koji im je pomogao i obratno?
I ne, mladi nisu samo tu da kopipejstaju članke. Pogledajte konferencije za medije, naći ćete obilje mladih novinara kao i starije kolege. Redovno idemo na terene i radimo intervjue i autorske tekstove. Ima li i samo kopiranja Hine ili pisanja kratkih desk vijesti i prijenosa vijesti sa stranih medija? Naravno da ima. Međutim, desk rade i mladi i stariji te nema ništa bolje nego kada se u jednoj redakciji nađu i novinari koji vole terene i oni koji vole kratke vijesti. Onda se odmah zna, na obostrano zadovoljstvo, primjerice, tko će ići na neki prosvjed fotografirati i uzimati izjave, snimati livestreamove, a tko će u redakciji ostati za kompjuterom i pisati članak prema informacijama s terena. Opet, neovisno o godinama, u pravim i zdravim redakcijama, svi rade zajedno ono što ih najviše zanima i u čemu se najbolje pronalaze.
Novinari se trebaju solidarizirati, a ne dijeliti po godinama
Na kraju dana, ageizam u novinarstvu, bilo prema mlađima ili starijima, potpuno je promašen i šteti našoj struci. Novinar se sudi po svojoj kvaliteti i spremnosti na rad, a ne po boji kože, vjeri spolu ili godinama i bilo kojeg kolegu koji misli a priori suditi nekome da nije dovoljno dobar samo zbog svojih godina, trebalo bi se momentalno osuditi, a ne poticati da nastavi. Srećom, prema mom iskustvu, većina novinara je toga svjesna i mladi novinari dobivaju prilike za svoje ideje i radove. Još samo kada bi takvi novinari dobili više pozornosti, pogotovo na stranicama i emisijama SNH-a.
Novinarstvo je u krizi i poslovi u medijima su sve slabije plaćeni, i nesigurno, a ritam objava, stres i pritisci koje novinari i novinarke doživljavaju, sve veći. I u tom smislu je bilo korisno u toj epizodi doznati neke od tih problema na N1 iz usta dvoje novinara koji su tamo donedavno radili. Međutim, sve te teške situacije doživljavaju svi novinari, a ne samo stariji. Mladi novinari nisu problem ili neprijatelji već supatnici u istoj situaciji. Ako doista želimo bolje uvjete za novinare i kvalitetnije novinarstvo za publiku, onda na tome trebamo svi raditi zajedno. Pljuvanje prema mlađim kolegama u javnom prostoru samo stvara jaz, onemogućuje suradnju, udruživanje i artikuliranje stavova i akcija kojima novinari mogu odgovoriti na aktualne probleme u svojoj struci.
Jednostavno: Sindikat mora osuditi ageizam
S osobne razine drago mi je što sam se uvijek uspio izboriti za svoje prilike, te sam zahvalan kolegama s kojima sam radio ili sada radim izlazili ususret i davali prilike da realiziram priče koje želim, stječem iskustvo i upozorili na greške ili davali savjete kako biti bolji novinar nego što sam jučer bio. No, nisu svi te sreće. SNH se nedvojbeno bavi i upozorava na velike probleme koji postoje u novinarstvu i o kojima je važno razgovarati. Kao što je njihov novi projekt ‘Žene u medijima’ koji se bavi seksualnim uznemiravanjem te podcjenjivanjem koje žene doživljaju u našoj struci.
Pitanje ageizma bi se također trebalo istražiti i ne bi smjelo zanemariti, a SNH bi bilo kakvo neosnovano generaliziranje cijele grupe zbog njihove dobi, (kao i u slučaju bilo kojeg drugog oblika diskriminacije), trebao odmah osuditi. Ne samo da bi time nove generacije dobile motivaciju da se učlane i aktivno uključe u rad novinarskih udruga i organizacija, već bi novinarsko okruženje postalo mrvicu bolje nego jučer. Baš kao što i mladi novinari, od prve vijesti koju dobiju priliku napisati, postaju sve iskusniji i bolji i žele to dokazati kako kolegama tako i javnosti koju informiraju.