Neki dan zatekla nas je vijest o otkazu za četvero novinara portala jedne medijske kuće. Otkaz je pravdan optimizacijom, ali kako je to često izlika poslodavcima za dijeljenje otkaza odlučili smo porazgovarati s jednom od otpuštenih novinarki o svemu što im se događalo.
Kako bi je zaštitili nećemo objaviti njezino ime, tek priču koja najbolje oslikava sumornu, neizvjesnu i tešku sudbinu novinara u Hrvatskoj, tj. onih novinara koji se usude dignuti glavu i ne pristajati na loše kompromise koji se kose s profesionalnim i etičkim načelima.
Ovo je njezina priča:
Problemi su počeli predstavljanjem nove digitalne strategije te zatim dolaskom novog glavnog urednika portala. Nakon korporativnog sastanka i toga da nam je strategiju predstavio čovjek koji nema news/web iskustva, znali smo da sve ide u lošem smjeru. “Preko noći” maknuli su nam i rubriku sport jer su je pripojili partnerskom portalu, čiji ljudi nisu znali obavljati stvari koje obavljamo i mi, pa nam je ostao tehnički dio posla za njih, a njima ti klikovi i vidljivost.
Ali, dolazak glavnog urednika i njegov agresivan pristup prema nama još je dodatno pogoršao sve. Kad god bismo rekli da nešto ne bi trebalo biti tako, on je uvijek smatrao da je on u pravu i na svaki način pokušavao reći da je u pravu, iako su se neka objašnjenja iz aviona vidjela kako ne drže vodu.
Tijekom koronakrize radili smo više nego ikad, i to od kuće, jer smo se sami uspjeli za to izboriti. Naime, prije toga su nas tjerali da idemo u redakciju čak i nakon potresa iako je zgrada oštećena te su bila vidljiva oštećenja po zidovima. Da se razumijemo, nitko od nas koji smo dobili otkaz, po mom mišljenju, nema problem raditi i obavljati posao. Problem je u tome što nam je glavni urednik svakim danom sve više uništavao volju.
Prvi problem je bio to što nam nisu dopustili rad od kuće jer propisano je da se poštuje fizička distanca, a kako je to moguće u prostoriji koju čine i televizijski novinari, urednici, meterolozi, cijeli naš web, sportska sekcija… To nedopuštanje rada od kuće je trajalo i trajalo, slali smo mailove, govorili glavnom uredniku da nije u redu da ostajemo u toj zgradi čak i nakon potresa. Cijelo vrijeme je šutio i pravio se da se to njega ne tiče.
Cenzura, mobing, otkaz!
Predstavljajući strategiju rekli su nam kako bi se više trebale raditi teme i autorski tekstovi. Naravno da to nije bilo moguće u vrijeme korona krize kada se na dnevnoj bazi mnogo toga događalo, svakodnevne press konferencije Stožera koje su nerijetko trajale i po sat, sat i pol. U teoriji je njima možda ta strategija bila super, ali vjerojatno zato što nemaju pojma što mi sve radimo. Nije to samo puko prenošenje članaka s drugih portala, Hine… oni koji nam kroje sudbine, ni ne znaju što sve radimo
Tako smo morali i rezati video klipove, što nam nije u opisu posla, to inače rade student cutteri. Nerijetko se događalo i da imamo cik-cak smjene, radimo do 23.30, pa se dogodi i da radimo idući dan od 7. Tijekom korone morali smo prenositi sve, a za nekim stvarima stvarno nije bilo potrebe. Ne vidim opravdanje da novinarska redakcija ubacuje promo tekstove. Stvarao nam se dodatan posao koji je mogao odraditi i netko drugi, ali uvijek se sve nekako prebacivalo na nas, kao da i ovako ne radimo dovoljno.
Jednostavno, urednikov pristup prema nama kao da smo nesposobni, kao da smo od jučer u redakciji i da je on superiorniji i pametniji od nas i to me ubijalo u pojam. O radu na webu znam mnogo više nego što on i danas zna. Glavna urednica informativnog programa nije se previše obazirala na nas, pogotovo kad smo prebačeni u sektor PR-a i komunikacija, što je isto jedna u nizu nebuloza.
Za nju smo čuli eventualno kad je zvao netko kome se nije svidio neki naslov koji je stajao na webu, a pritom su to bile stvarne izjave dotičnih. Ali, kao razlog za mijenjanje naslova uvijek su isticali “želimo da nam opet dođe u emisiju”. U nijednom trenutku glavni urednik se nije zauzeo za nas, već je poslušao glavnu urednicu informativne emisije i naslov se mijenjao. Šeficu ljudskih resursa vidjela sam tek dvaput u životu. Jednom kad sam potpisivala ugovor o radnom odnosu, a drugi put kad sam raskidala radni odnos, odnosno dobila otkaz. Nisam imala neku komunikaciju s njom.
Nema logike u odluci da smo višak. Zaposlili su jednu seniorku te dvije studentice. Što će biti s trećom studenticom kojoj ističu SC prava ubrzo, tek je za vidjeti. Moja je pretpostavka da je uredniku zasmetalo to što kada mi je htio dati veću odgovornost, jer eto, tada je nedostajalo ljudi, tražila sam i veći dohodak. Na što je uvijek bio dobro poznat odgovor “mi smo sretni jer uopće primamo plaću”.
Na pitanje zašto se dovode novi ljudi, ako se nema za manje povećanje plaće, odgovor je bio “jer ih moraju dovoditi”. Stvarni razlog za koji mislim da sam dobila otkaz, i ja i kolege, jest činjenica da smo uvijek ukazivali da se neke stvari krivo rade i nismo bili samo poslušni i radili kako nam se kaže.
Borili smo se do zadnjeg dana da radimo od kuće iako se nadređenima to očito nije svidjelo, no osobno nikada nisam ulazila u konflikt s glavnim urednikom. Nikad to nije došlo na razinu svađe ili slično. Žao mi je što baš u ovoj profesiji, u kojoj nitko ne bi trebao o problemima šutjeti, zbog toga što ne šute novinari dobiju otkaz. Meni je to suludo.
Zanimljivo je spomenuti i kako su samo naše rubrike ljudima dali otkaze, dok se u drugim redakcijama nisu dijelili takvi “pokloni”. S tolikim iskustvom i znanjem koje imaju, želim im svu sreću. Inače, portal je najbolje po klikovima stajao prije dolaska novog glavnog urednika. Poslije toga bilo je sve gore i gore. Možda im je strategija ipak nešto drugo, tko zna…
Nakon objave prvog teksta javilo nam se nekoliko kolegica i kolega. iz nekih drugih redakcija. i njihove priče ćemo objaviti uskoro.