Najnovije izvješće “Monitora medijskog pluralizma” MPM-a za 2024. godinu, koje je objavio Centar za medijski pluralizam i medijske slobode (CMPF), pokazuje sveukupno pogoršanje situacije medijskog pluralizma diljem Europe. Studija je procjenjivala rizik za medijski pluralizam u 32 europske zemlje: 27 država članica EU-a i pet zemalja kandidatkinja.
Nažalost i Hrvatska je u 2024. ostala u skupini visoko rizičnih zemalja u kojima nije u potpunosti zajamčen pristup raznolikim i neovisnim izvorima informacija. Koliko loše stoji Hrvatska pokazuje i činjenica da je po uvjetima rada novinara u skupini s Crnom Gorom i Rumunjskom najgora.
Tim povodom razgovarali smo s Paškom Bilićem, voditeljem Centra za sociologiju medija i digitalno društvo (CEMEDIG) Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu. Od 2015. sudjeluje kao voditelj hrvatskog tima na projektu Praćenja medijskog pluralizma (MPM) kojeg vodi Centar za medijske slobode i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta u Firenci
Krenimo od problema uvjeta rada novinara. Što biste istaknuli kako ključne probleme?
Ključni problemi radnih uvjeta novinara uključuju nisku uredničku autonomiju i slabljenje društvene percepcije novinarstva kao profesije koja zastupa javni interes. Usprkos brojnim otkrićima netransparentnog, koruptivnog i kriminalnog političkog djelovanja, percepcija je građana da novinari ne služe javnosti nego traže afere i skandale kojima podižu tiražu i prihode od oglašavanja. Loša društvena percepcija proizvod je zasićenosti javnog prostora nepreglednim nizom političkih afera koje brzo dolaze na dnevni red i još brže padaju u zaborav. Lošoj percepciji direktno pridonose i političari koji se od afera brane verbalnim napadima na novinare što direktno utječe na slobodu izražavanja.
Sistemske razloge takve situacije treba tražiti u nerazumijevanju koncepta informativnih medija kao zajedničkog društvenog resursa od strane političkih struktura. Ako se tim resursom upravlja promišljeno sa mehanizmima koji minimiziraju direktni politički i ekonomski utjecaj, on nužno ostvaruje pozitivne učinke na politički, ekonomski, kulturni i društveni život građana. Taj zajednički resurs stvaraju privatne, javne i neprofitne medijske organizacije koje na različite načine i kroz različite organizacijske modele proizvode javna, društvena dobra. Medijima se ne može upravljati samo kao industrijom u kojoj tržište alocira komunikaciju na temelju gledanosti i čitanosti. Javnim se servisom ne može upravljati kao privatnom kompanijom ili političkim plijenom. Ne može se upravljati medijima bez uzimanja u obzir sistemske uloge neprofitnih medija koji ispunjavaju važne društvene funkcije uz vrlo nestabilne radne uvjete.
Zajednički informacijski prostor je osjetljivi resurs koji zahtijeva balansiranje svih uključenih aktera. Ne može se sav teret zaštite javnih interesa stihijski prepustiti privatnim medijskim organizacijama koje svoju poslovnu i uredničku politiku oblikuju ovisno o prihodima od oglašavanja i o tome koliko blizu (ili daleko) žele biti od političkih opcija. Upravo se zbog toga nalazimo u začaranom krugu političkih afera, komercijalnih i političkih utjecaja na medije i zasićene javnosti. Vidljivo je to u MPM indikatoru koji je u RH, i svim zemljama EU, najproblematičniji, a to je urednička neovisnost od komercijalnih i vlasničkih interesa. S obzirom da smo gotovo potpuno prepušteni tržišnom modelu alokacije javnih komunikacijskih dobara taj model podrazumijeva i deregulaciju rada, kratkoročne ugovore, slabu socijalnu zaštitu i generalno slabljenje radnih uvjeta novinara.
Zaštita radničkih prava, sigurni ugovori, kolektivni ugovori dio su slike koja bi mogla osigurati stabilnost uvjeta rada. No, iako EU nalaže pokrivenost od 80 posto tržišta kolektivnim ugovorima, u medijskom sektoru i dalje smo jako daleko od tog cilja s redovito obnavljanim kolektivnim ugovorima jedino u javnim medijskim kućama. Kako poslodavce u privatnom sektoru uvjeriti u nužnost socijalnog dijaloga i može li na to utjecati nadležno ministarstvo?
Tu možemo govoriti o širem razvojnom modelu hrvatskog društva i ekonomije u posljednjih tridesetak godina. Koliko je još dokaza potrebno da bismo došli do zaključka da isključiva usmjerenost ekonomskom rastu ne znači automatske društvene dobrobiti nego nejednaku distribuciju resursa i slabljenje radnih uvjeta? Ako ne postoji značajna politička volja da država uredi radna prava u privatnom sektoru, oni se neće sami korigirati. To je primarna uloga državnih institucija i tijela javne vlasti koja se mora realizirati u suradnji sa sindikatom. U prilično koncentriranom privatnom medijskom sektoru postoji borba oko ograničenih resursa, odnosno oglašavanja. Ta je borba u digitalnom sektoru pojačana dominacijom velikih platformi. Ne postoji takav mehanizam tržišnog natjecanja koji bi dozvolio da se podijeli više resursa nego što postoji u konsolidiranom sustavu.
Medijska industrija je vrlo specifična. Mediji ne mogu proizvoditi i komercijalizirati više informativnog sadržaja nego što dopušta tržište oglašavanja i ograničena pozornost javnosti. Privatne tvrtke kolektivne ugovore doživljavaju kao smetnju i nametanje dodatnih troškova poslovanja. Cilj je svake firme povećati prihode i smanjiti troškove. Ne radi se o moralnoj osudi privatnog sektora, nego naprosto o načinu djelovanja koji je ugrađen u sustav.
Hrvatska doseže visok rizik u području tržišnog pluralizma (68 posto), nije bilo značajnijih sustavnih promjena koje bi zahtijevale izrazitije povećanje ili smanjenje rizika. Zbog čega sustav ne odgovara zahtjevima za promjene? Je li EU smjer kada su u pitanju medijske politike samo deklarativan, dok nema sustavnih promjena?
Područje tržišnog pluralizma iznosi 69% na razini cijele Europske unije. To je naprosto dugoročna posljedica medijskih politika liberalizacije tržišta započetih 80-ih godina. Dakle, to nije prirodno stanje upravljanja informacijskim resursima nego posljedica davno donesenih i akumuliranih političkih odluka. U Hrvatskoj je taj proces započeo nešto kasnije sa procesima privatizacije, liberalizacije i komercijalizacije. Glavni su problemi u RH vrlo netransparentni, nesistematizirani i općenito teško dostupni podaci i pokazatelji o prihodima, rashodima, broju zaposlenih novinara, udjelima u medijskim publikama tiskanih i elektroničkih medija i generalno nepostojeći podaci o kretanjima na digitalnim tržištima. Tome treba pridodati vrlo arhaične zakone o zabranjenoj koncentraciji koji se uglavnom usmjeravaju na udio u kapitalu za različite oblike povezanog vlasništva. Zanemaruje se ključni pokazatelj, odnosno udio u publikama i utjecaj na javnost koji se može ostvariti takvim vlasničkim premreženostima.
Početna točka Europske komisije u svim je javnim politikama, uključujući medijsku, osnaživanje zajedničkog unutarnjeg tržišta. Mislim da u ovom trenutku Komisija nema jednostavno rješenje za problem nedostatnog tržišnog pluralizma jer bi to podrazumijevalo direktni obračun sa velikim europskim medijskim kućama kao što su Vivendi ili Bertelsmann. Komisija se više bavi problemima političke polarizacije, radikalizacije i političkog utjecaja na medije, potaknuta nedemokratskim tendencijama u Mađarskoj i Poljskoj. Također je aktivna u području regulacije velikih digitalnih platformi što može direktno utjecati na smanjenje rizika za tržišni pluralizam. Ohrabrujuće je, također, što se medijski sadržaji konceptualiziraju kao javno dobro što može potencijalno dovesti do veće odgovornosti privatnih medijskih kompanija za proizvodnju sadržaja u javnom interesu.
I kod jednog od gorućih problema – pritiska SLAPP tužbama – zapravo nema dubinskih promjena koje bi pratile Preporuke EK o suzbijanju SLAPP tužbi. Dok ministarstvo kulture i medija pokušava s radionicama, zapravo nema pravog odgovora ministarstva pravosuđa, izmjene zakonodavstva, uvođenja ranog odbacivanja i niza drugih konkretnih prijedloga. Zašto Vlada ne uvodi konkretne mjere za suzbijanje SLAPP-a?
Mislim da to pitanje trebate postaviti donositeljima odluka. Ja mogu samo reći da bi polazišna točka za rješavanje svih problema trebala biti autentična politička internalizacija slobode izražavanja i medijskog pluralizma. Te su norme već ugrađene u Ustav, medijsko zakonodavstvo i međunarodno pravo kojeg je Republika Hrvatska potpisnica. Na žalost, bez dosljedne obrane tih normi nikakve radionice ili privremene mjere neće riješiti dugogodišnji status quo oko SLAPP tužbi. Opći strukturni uvjeti medijskog tržišta i loše upravljanje zajedničkim informacijskim resursima utječu na kulturu deprofesionalizacije novinarstva, dovode do napada na novinare, do govora mržnje usmjerenog prema novinarima i do velikog broja SLAPP tužbi.
Hoće li EMFA prisiliti Hrvatsku da promijeni zakonodavstvo koje regulira izbor upravljačkih tijela u javnim medijskim servisima i regulatornom tijelu, što je u izvješću također prepoznato kao problem?
Novost je u europskim medijskim politikama znatno konkretnija harmonizacija zakonodavstva kroz EMFA-u, DSA, DMA, Akt o umjetnoj inteligenciji i druge akte donesene u zadnjih nekoliko godina. Naime, medijska se politika u posljednjih tridesetak godina oslanjala uglavnom na Direktive (npr. Televizija bez granica i Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) koje su se onda transponirale i implementirale na različite načine u nacionalno zakonodavstvo i nacionalne sustave. To je bio dugotrajan i neučinkovit proces koji je rezultirao time da su se direktive katkada interpretirale na različite načine u zemljama članicama. Kod EMFA-e se ne radi o direktivi nego o aktu, odnosno zakonu koji se stupanjem na snagu u svibnju 2024. godine primjenjuje u svim zemljama članicama. To je jedan od razloga zašto nije zabilježeno smanjenje rizika za medijski pluralizam u kontekstu SLAPP tužbi ili izbora u upravljačka tijela u ovogodišnjem monitoru pluralizma jer se prikupljeni podaci odnose na 2023. godinu. Za očekivati je da će se hrvatsko medijsko zakonodavstvo morati uskladiti s odredbama EMFA-e, u onim dijelovima u kojima im je direktno suprotstavljeno.
Osim analize u izvješću dajete i konkretne preporuke. Možete li navesti najvažnije?
Preporuke se odnose na pojedine zakone i konkretne članke i odredbe u područjima osnovne zaštite pluralizma, tržišnog pluralizma, političke nezavisnosti i društvene uključivosti. Teško je izdvojiti najvažnije pa preporučam Vašim čitateljima da pogledaju cjelokupni izvještaj za Hrvatsku. Generalno bih, međutim, rekao da je najvažnije nadići kakofoniju brojnih detektiranih problema. Potrebno je sagledati cijelu šumu, a ne fokusirati se na pojedina stabla. Dakle, prvo, internalizirati norme slobode izražavanja i medijskog pluralizma u svim procesima donošenja medijskih politika. Drugo, strateški promatrati sve informativne medije kao društveni resurs i informacijsku infrastrukturu kojoj različito doprinose privatni, javni i neprofitni mediji. Nakon toga se može pristupiti rješavanju konkretnih preporuka i problema detektiranih u MPM izvještajima.
Foto: Pexels