U povodu 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava i 73. godišnjice Opće deklaracije UN o ljudskim pravima usvojene i proglašene na Općoj skupštini UN 10. prosinca 1948. godine, valja nam se, bez prigodničarskih parola, prisjetiti nekih konkretnih ljudskih prava. Možemo se pritom i zapitati zašto dopuštamo da nam se ta prava uskraćuju. Među temeljnim ljudskim pravima u članku 23. UN Deklaracije navedeno je pravo na rad, na jednaku naknadu za jednak rad, pravo na primjerenu naknadu dovoljnu za osiguranje života dostojnog čovjeka, te pravo na osnivanje sindikata i pristupanje sindikatu radi zaštite vlastitih interesa. Članak 24. propisuje da svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno smanjenje radnih sati i povremeno plaćene neradne dane. Da bi pravo na sindikalno organiziranje postalo zajamčeno kao temeljno ljudsko pravo trebala su desetljeća radničke borbe i brojne žrtve hrabrih sindikalaca. A da bi došlo do primjene formule 8 x 8 x 8 (sati rada, rekreacije i odmora) obznanjene u 18. stoljeću, trebalo je i par stoljeća ustrajne borbe protiv nemilosrdne eksploatacije radnika, uključivo i djece. Danas, u 21. stoljeću, osim UN deklaracije, sindikalna prava jamče nam i brojni drugi dokumenti, uz ostale i Ustav Republike Hrvatske. U članku 43. Ustav RH građanima jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga građani mogu slobodno osnivati političke stranke, sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati. Člankom 69. jamči se i pravo na štrajk. Ta su prava široko i detaljno razrađena i regulirana Zakonom o radu (ZOR). Pa zašto onda radnici dopuštaju da ih se ponovo sve više obespravljuje?Jamstva konvencija MOR-a
Temeljno ljudsko pravo na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje posebno je zajamčeno i ojačano konvencijama 87. i 98. Međunarodne organizacije rada (MOR) koje su po pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva svake zemlje koja ih je usvojila, a među kojima je i Republika Hrvatska. Konvencija MOR br. 87. poznata kao Konvencija o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje (usvojena 9. srpnja 1948. u Ženevi) u članku 1. obvezuje svaku zemlju članicu MOR-a za koju je konvencija na snazi da će ostvariti odredbe Konvencije (navodimo najvažnije):
(Članak 2.) Radnici i poslodavci, bez ikakve razlike, imaju pravo osnivati i pristupati organizacijama po vlastitom izboru, a bez prethodnog odobrenja, te su podređeni samo pravilima dotičnih organizacija.
(Članak 3.) 1. Radničke i organizacije poslodavaca imaju pravo na utvrđivanje svojih statuta i pravila, potpuno slobodno biranje svojih predstavnika, organiziranje svoje uprave i aktivnosti, te oblikovanje svojih programa. 2. Javne vlasti suzdržat će se od svakog uplitanja koje bi moglo ograničiti ovo pravo ili spriječiti zakonito ostvarivanje istog.
(Članak 4.) Radničke i organizacije poslodavaca ne mogu biti raspuštene ili suspendirane od strane upravne vlasti.
(Članak 8.) 1. U ostvarivanju prava predviđenih ovom Konvencijom, radnici i poslodavci te njihove odnosne organizacije, poput drugih osoba ili organiziranih zajedništava, poštuju zakon zemlje. 2. Zakon zemlje ne smije biti takav da umanjuje, niti se primjenjivati tako da umanjuje jamstva predviđena ovom Konvencijom.
(Članak 10.) U ovoj Konvenciji pojam »organizacija« podrazumijeva svaku organizaciju radnika ili poslodavaca za unaprjeđivanje i obranu interesa radnika ili poslodavaca.
(Članak 11.) Svaka članica Međunarodne organizacije rada za koju je ova Konvencija na snazi, poduzima sve neophodne i prikladne mjere kako bi se radnicima i poslodavcima osiguralo slobodno ostvarenje prava na organiziranje.
Zašto se onda radnici u mnogim tvrtkama u strahu od poslodavaca ne usuđuju organizirati u sindikat?
Konvencija MOR br. 98. poznata kao Konvencija o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje (usvojena 1. srpnja 1949. u Ženevi) propisuje sljedeće (navodimo najvažnije):
(Članak 1.) 1. Radnici će uživati primjerenu zaštitu od postupaka protusindikalne diskriminacije u pogledu njihova zaposlenja. 2. Takva se zaštita posebice primjenjuje u pogledu djelovanja kojima se: a) radni odnos radnika podređuje uvjetu da ne pristupa sindikatu ili da se odrekne sindikalnog članstva; b) uzrokuje otkaz ili na drugi način oštećuje radnika zbog sindikalnog članstva ili zbog sudjelovanja u sindikalnim aktivnostima izvan radnog vremena ili, uz odobrenje poslodavca, unutar radnog vremena.
(Članak 2.) 1. Radničke i organizacije poslodavaca uživaju primjerenu zaštitu od svih činova uplitanja jedne drugoj, ili posredstvom agenata ili članova, u njihovo osnivanje, djelovanje ili upravljanje. 2. Poglavito, činovi kojima se želi promicati osnivanje radničkih organizacija pod dominacijom poslodavaca ili organizacija poslodavaca, ili podupirati radničke organizacije financijskim ili drugim sredstvima s ciljem dovođenja takvih organizacija pod kontrolu poslodavaca ili organizacija poslodavaca, smatrat će se činovima uplitanja unutar značenja u ovom članku.
(Članak 3.) Po potrebi će se osnovati mehanizam primjeren državnim uvjetima, u svrhu osiguravanja poštivanja prava na organiziranje, utvrđenog u prijašnjim člancima.
(Članak 4.) Po potrebi će se uvesti mjere prikladne državnim uvjetima, kako bi se potakao i promicao puni razvoj i korištenje mehanizma za dobrovoljno pregovaranje između poslodavaca ili organizacija poslodavaca i radničkih organizacija, a kako bi se uredili uvjeti zapošljavanja i uvjeti rada putem kolektivnih ugovora.
Zašto onda imamo sve manje kolektivnih ugovora i sve lošije uvjete rada iako su sindikalna prava temeljna ljudska prava zajamčena nizom obvezujućih međunarodnih konvencija i odredbama nacionalnog zakonodavstva u svakoj demokratskoj zemlji? Usprkos svim tim konvencijama i nacionalnim zakonima, u nizu zemalja, posebno tranzicijskih, ima pojava i poslodavaca koji radnicima zabranjuju sindikalno organiziranje, a ima i radnika koji se boje sindikalno organizirati. Poslodavci koji gaze temeljno ljudsko pravo radnika na sindikalno organiziranje krše obvezujuće međunarodne konvencije i nacionalno zakonodavstvo, a ustrašeni radnici im to, nažalost, omogućavaju. Zašto?
Činjenica je da poslodavci ulažu novac i imaju moć, ali radnici imaju svoja znanja i vještine koje poslodavci trebaju da oplode svoj kapital. Za usklađivanje tih uzajamnih potreba postoji socijalni dijalog u kojemu je, kako bi se stvarno vodio u dobroj vjeri, nužno da radnici koji su pojedinačno slabiji od poslodavaca budu sindikalno organizirani kako bi u pregovorima s poslodavcima mogli štititi svoj osnovni interes, a to su prihvatljivi uvjeti rada i primjerena plaća za rad.
Zašto onda radnici ustuknu pred zabranama?
Razloga je više. U tranzicijskim zemljama prvobitne tajkunske akumulacije kapitala, sindikate se smišljeno ocrnjuje kao relikte socijalizma i „komunističke“ prošlosti koji u privatnim tvrtkama nemaju što tražiti. To je potpuna neistina jer su sindikati stvoreni upravo u kapitalizmu kao zaštita radnika od eksploatacije. U socijalizmu su sindikati bili samo formalne organizacije jer je radnike detaljno štitio zakon (primjerice nekadašnji Zakon o udruženom radu, ZUR, u bivšoj SFRJ). Danas, u RH, u nizu privatnih tvrtki, zagovornike sindikalnog organiziranja nerijetko se dodatno diskreditira etiketiranjem „komunjare“, „jugonostalgičari“, pa i gore od toga. U nizu slučajeva to je, nažalost, efikasan način zastrašivanja radnika i ocrnjivanja sindikata. Ali, mi radnici moramo znati da je sindikat jedina organizacija koja je ovlaštena za kolektivno pregovaranje kao i da organizira i provede štrajk. Nijedna druga organizacija – profesionalna, nevladina, itd. – nema to pravo. Bez obzira na pritiske, na moderna vremena i na nove trendove, digitalne tehnologije, platforme i umjetnu inteligenciju, rad u bilo kojoj formi i u bilo kojoj djelatnosti ostaje sastavni dio čovjekova života. Time ostaje i potreba da se radnik i njegova temeljna prava zaštite. Osim poznavanja osnovnih dokumenata koji suvremenom radništvu omogućavaju organiziranje, nužno je da svaki pojedinac pokaže barem minimum građanske hrabrosti i ljudskog dostojanstva da brani svoja temeljna ljudska prava. Bez toga, i bez osnovne solidarnosti sa svojim kolegama i kolegicama, ništa i nitko nas ne može zaštititi. Da ni moderne digitalne tehnologije ni raspršenost suvremenog radništva ne mogu biti nepremostiva prepreka sindikalnom organiziranju primjer je osnivanje Sindikata radnika digitalnih platformi pri SSSH koji je, usprkos svemu, osnovan u rujnu 2021. godine. Osnovali su ga odlučni mladi radnici kako bi poboljšali svoje uvjete rada čime su dokazali da mladi nisu nezainteresirani za sindikat. Naprotiv, shvatili su da su sindikat i solidarnost način da zaštite svoj zajednički interes – uvjete rada i plaću za rad.
Ovdje smo podsjetili na neke važne dokumente koji su osnova za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava na sindikalno organiziranje. A kako protivnici svega onoga što je bilo prije 1990.-ih godina ne bi posegnuli za ružnim etiketama, neka posebno obrate pozornost na sljedeći tekst o važnosti sindikata i pravima radnika (donosimo ga u skraćenom obliku):
Enciklika Pape Ivana Pavla II. Radom čovjek – Laborem exercens, (14. rujna 1981. godine, Poglavlje IV Prava radnika):
- Važnost sindikata
Na temelju svih tih prava, zajedno s nužnošću da ih sami radnici štite, počiva još jedno pravo: pravo udruživanja, to jest pravo oblikovanja saveza ili udruženja za zaštitu vitalnih interesa ljudi zaposlenih u različitim profesijama. Ti savezi nose ima sindikata. Vitalni interesi radnika u stanovitoj su mjeri svima zajednički; no, u isti mah, svaka vrsta rada, svaka profesija posjeduje svoju vlastitost, koja bi u tim organizacijama morala naći svoje posebno mjesto.
Preci sindikata bili s, u stanovitom smislu, cehovi obrtnika u srednjem vijeku, ukoliko su te organizacije okupljale ljude istog zanata, dakle, na osnovi njihova rada. No, u isti mah, sindikati se od cehova razlikuju u ovoj bitnoj točki: moderni sindikati su izrasli iz borbe radnika, svijeta rada, u prvom redu industrijskih radnika, kako bi zaštitili njihova prava nasuprot poduzetnicima i vlasnicima sredstava za proizvodnju. Njihova zadaća je zaštita životnih interesa radnika na svim onim područjima na kojima je riječ o njihovim pravima. Povijesno iskustvo uči da su takve organizacije nužan element društvenog života, osobito u modernim industrijskim društvima. To, očito, ne znači da samo industrijski radnici mogu oblikovati takva udruženja. Predstavnici svih profesija mogu se njima služiti da zaštite svoja prava. Postoje, dakle, i sindikati poljodjelaca i intelektualnih radnika; postoje, također, organizacije poslodavaca. Svi se oni, kao što je već rečeno, raščlanjuju na grupe i podgrupe prema pojedinim profesionalnim specijalizacijama.
Katolička društvena nauka ne misli da su sindikati samo odraz »klasne« strukture društva, ni da su eksponenti klasne borbe koja neizbježno vlada društvenim životom. Jest, oni jesu eksponent borbe za društvenu pravdu, za opravdane zahtjeve radnika već prema pojedinim profesijama. Ipak, tu »borbu« treba shvatiti kao normalnu zauzetost »za« pravedno dobro: u ovom slučaju za dobro koje odgovara potrebama i zaslugama radnika udruženih prema njihovim profesijama; ali to nije borba »protiv« drugih. Ako u spornim pitanjima i poprima karakter oporbe drugima, to se događa radi dobra društvene pravde, a ne radi same »borbe« ili da se ukloni protivnik. Značajno je za rad da, u prvom redu, ujedinjuje ljude, te mu je u tom društvena snaga: snaga koja gradi zajedništvo. U tom zajedništvu se napokon na neki način moraju ujediniti i radnici i oni koji raspolažu sredstvima proizvodnje ili ih posjeduju. U svjetlu te temeljne strukture svakog rada – u svjetlu činjenice da su, napokon, »rad« i »kapital« nužne sastavnice proizvodnje u svakom društvenom sistemu – ujedinjenje ljudi za osiguranje prava koja im pripadaju, izraslo iz radnih potreba, ostaje konstruktivni čimbenik društvenog poretka i solidarnosti od kojeg se ne može apstrahirati.
Zalažući se za pravedne zahtjeve svojih članova, sindikati se služe također metodom »štrajka«, to jest obustavom rada, kao nekom vrstom ultimatuma upućenog nadležnim tijelima i, u prvom redu, poslodavcima. Katolički društveni nauk priznaje tu metodu kao zakonitu, uz dužen uvjete i u pravednim granicama. Što se toga tiče, radnici bi već morali sebi osigurati pravo na štrajk, a da ne budu osobno kažnjavani što u njemu sudjeluju. Dopustivši da je legitimno sredstvo, ipak valja u isti mah naglasiti da štrajk u stanovitom smislu ostaje krajnje sredstvo. Ne smije se nikako zloupotrebljavati; pogotovo ne za »političke« igre. Nadalje, ne treba nikada zaboraviti da se, kad je riječ o službama bitnim za život društva, one u svakom slučaju moraju osigurati, ako je potrebno, i prikladnim legalnim mjerama. Zloupotreba štrajka može prouzročiti paralizu svega društveno-ekonomskog života, a to je suprotno zahtjevima zajedničkog dobra društva, koje se poklapa također sa ispravno shvaćenom naravi samoga rada.
Jesmo li se barem malo ohrabrili da branimo svoje temeljno ljudsko pravo na sindikalno organiziranje?!