Potaknuti objavom hrabrih kolegica i kolega počeli su nam se javljati i druge novinarke i novinari sa svojim iskustvima i problemima koji su ih zatekle.
Ovo je jedna od priča:
Nakon što sam bila prisiljena dati otkaz u dvije medijske kuće gdje je ključni problem bio egzistencijalne prirode odnosno neisplata honorara, ostalo mi je jedino da počnem raditi za lokalni portal. U početku mi je rečeno da se nema novaca za „novinarku mog kalibra“ pa je pao dogovor da radim pet sati dnevno i imam slobodna dva dana u tjednu za oko 3000 kuna. Napomenula sam da neću moći raditi više jer mi taj novac nije dovoljan da si platim režije, stanarinu i da se prehranim pa je jedina opcija bila da uz taj posao freelanceam ili radim bilo kakav dodatan posao. Pitali su me hoću li moći uskočiti ako bude bilo nešto važno. Zbog prirode našeg posla svjesna sam da je često nemoguće završiti posao u okvirima radnog vremena pa sam rekla da nema problema. Nešto važno se pretvorilo u konstantnu prisilu na rad; svakodnevno zivkanje bez poštivanja mog slobodnog vremena i života uz riječi urednika „to je čas posla, digni nekoliko vijesti, ako mogu ja možeš i ti itd.“ Jednom me nazvao na slobodan dan, javila sam mu se poslije i rekla da sam spavala. Napao me i počeo vrijeđati da nisam dobra novinarka jer „pravi novinari nikad ne spavaju“.
Na početku sam pristajala, ali kako je vrijeme odmicalo počela sam se osjećati kao rob i odupirati uredniku što bi funkcioniralo nekoliko dana dok se ne zaboravi, a onda opet maltretiranje. Da stvar bude bolja, na mene se obrušio kolega tako što mi je obznanio da kad ja odbijem da onda moraju oni i da ja moram prestati s time i pristati da nas svih jednako maltretira. Po meni je bilo logično da se zajednički suprotstavimo maltretiranju, ali prije će zlatna kiša s neba pasti nego što će se kolege ujediniti za zajednički cilj.
Maltretiranje je postalo neizdržljivo kada je počela korona, za vrijeme lockdowna. Urednik bi mi govorio da moram raditi stalno jer ionako nemam što drugo raditi jer smo doma i kako mogu biti tako nezahvalna da u vremenu pandemije mislim na sebe i ne želim raditi 0-24. Tipično zlostavljačko, pasivno-agresivno ponašanje gdje ti se pokušava nametnuti krivica da bi se osjećao loše i pristao biti rob. Ali sve to maltretiranje je tek vrh ledenog brijega. Bitno je za naglasiti da je njegovo maltretiranje bilo isključivo preko telefona pa je i prije korone sve više inzistirao da se radi od doma. Uživo bi bio manji od makovog zrna.
Radila sam na crno za 2800 kuna uz stalna obećanja da će me se zaposliti. Inzistiralo se na senzacionalizmu i načinu rada koji bi trebao biti zakonom zabranjen jer nije niti moralan niti etičan nego je upravo ono što ne volimo nikako čuti –trovanje društva. Pa iako sam se stalno borila i dokazala – jer postoji na portalu rubrika najčitanije gdje se jasno vidi koji se članak najviše čitao – da ljudi najviše čitaju prave teme, teme koje su odrađene profesionalno i oko koje se novinar potrudio. to je samo učinilo da raste urednikov gnjev prema meni. On posljednjih pet godina, kako je sam naveo, nije napisao respektabilan članak, nego se sve svodilo na žutilo i senzacionalizam pa nije mogao prožvakati da mlada novinarka radi svoj posao kako treba, i to na njegovom portalu.
Osim što je maltretira, urednik je i šovinist koji me svaki put kada bih pokušala o nečemu razgovarati prekinuo u pola rečenice kazavši da se ja samo želim svađati, iako mi je glas bio miran, iako mi svađa nije bila namjera. Smetalo mu je što sam žena koja se ne boji misliti, a onda i reći što misli. To se dokazalo kada se mladi kolega obrušio na njega, derao se toliko snažno da se toliko čulo kroz zatvorena vrata da sam pojačala radio do kraja. Iz te svađe se izašlo tako da su kolegi obećane stvari, poput plaćanja vozačkog ispita.
Možda je najgore bilo kada me pokušao prisiliti da pišem lažne priče u koroni. Upozoravali su me prije nego što sam se zaposlila na njegovom portalu da ima povijest pisanja lažnih vijesti, ali nisam vjerovala jer ne volim suditi čovjeka po pričama. Na žalost, to se pokazalo istinitim. Eskaliralo je tako da je objavio lažnu vijest o cjepivu nakon kojeg se insinuiralo da sam ja napisala taj članak, uslijedili su pozivi iz vrha županije gdje nam se prijetilo da će nas se tužiti ako odmah ne obrišemo članak. To sam i učinila, ne zato što se bojim prijetnji nego zato što su bili u pravu i zato što je moj posao da pišem istinu. Nakon toga je uslijedila velika svađa i jedino logično – prekid suradnje.