Svake godine obilježavamo 1. svibnja, Međunarodni praznik rada i prisjetimo se dramatičnih početaka borbe za temeljna prava i dostojanstvo radnika. Odajemo počast prvim radničkim borcima i žrtvi koju su podnijeli za osvajanje prava na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati za kulturu i obrazovanje u vrijeme kad su i odrasli i djeca radili svakodnevno 12 do 16 sati dnevno za bijedne nadnice. Već na samom početku radničke borbe 1886. godine, na velikom prosvjedu u Chicagu u policijskoj paljbi ubijeno je šestoro radničkih vođa, ranjeno 50 prosvjednika, brojni su uhićeni a šestoro sindikalaca osuđeno je na smrt, mnogi na robiju. I nakon tih prvih žrtava, generacije sindikalaca vode svakodnevnu borbu za održavanje krvavo stečenih temeljnih radničkih prava. Mnogi od njih, u nizu zemalja, i danas gube život u toj borbi, jer su prava i dostojanstvo radnika samo smetnja suvremenim nezajažljivim trkačima za profitom.
Tijekom godina i radnici su se prilično opustili navikli na solidno uređena prava koja su nam priskrbile generacije sindikalno organiziranih radnika. Posebno opuštanje i odmak od sindikata desio se u bivšim socijalističkim zemljama u kojima su radnička prava bila detaljno uređena zakonom, a dolaskom kapitalizma bivši je sustav generalno, zajedno sa sindikatima, proglašavan baukom “nenarodnih režima”. Ta stigma i strah od posljedica odvratila je mnoge radnike u tranzicijskim zemljama od učlanjenja u sindikat, što je poslodavcima dobro došlo. Tako je i u Hrvatskoj. Gospodarske i financijske krize koje su zaredale, zatim pandemija Covid-19, te agresija na Ukrajinu uzdrmale su gospodarstva europskih i mnogih drugih zemalja. Sve to, potpomognuto najnovijom tehnološkom revolucijom negativno se odražava na položaj radnika. Uvjeti rada osjetno se pogoršavaju, sigurnost zaposlenja ubrzano se gubi, nesigurni oblici rada svih oblika – na daljinu i preko platformi – šire se poput poplave, inflacija primjetno umanjuje plaće, a radno vrijeme brojnih radnika rapidno se povećava.
Hoćemo li se iz 21. vratiti u 19. stoljeće uz 12 do 16 sati rada, temeljem nove tehnološke revolucije koja je pokrenula digitalnu transformaciju rada u kojoj je radnik dostupan poslodavcu u svako doba dana, vikenda, godišnjeg odmora. Zar ćemo svojom pasivnošću prokockati sav onaj napredak ostvaren u posljednjih 137 godina. Primjer osam zemalja EU, koje su zahvaljujući jakim sindikatima izborile pravo na nedostupnost poslodavcu po isteku radnog vremena, budi nadu da još nismo sve izgubili.
Stoga je krajnje vrijeme da se trgnemo i organiziramo u što jače sindikate bez kojih nema ni kolektivnog ugovora ni radničkih prava ni udružene snage radnika da solidarno pred poslodavcima obrane svoja temeljna, davno izborena prava. Uz jake sindikate i mi ćemo jednoga dana moći po završetku radnog vremena isključiti mobitele, a u slučaju poziva poslodavac će vidjeti generičku poruku: “Poštovani, moje radno vrijeme je završilo. Javit ću vam se sutra ujutro.”
Krajnje je vrijeme da se organiziramo i nastavimo borbu za zaštitu radničkih i profesionalnih prava i tako ojačamo položaj i zaštitu radnika/ca u medijima i zaštitimo slobodno, profesionalno novinarstvo.