Branimir Pofuk
Što smo to napravili od sebe mi novinari, novine, televizije, portali i svakovrsni mediji? Kako smo pali toliko nisko da nas ljudi moraju moliti da ih ostavimo na miru barem na groblju?
Upravo takav apel je medijima prije tri tjedna uputila obitelj i rodbina djece koju je u Zagrebu ubio njihov vlastiti otac. Nadam se da su svi poštovali tu molbu i da smo sami sebi i drugima rekli: hajdemo malo, za promjenu, biti prije svega ljudi.
No, i dalje ostaj pitanje: kako smo uopće došli do toga da nas se mora moliti da budemo pristojni, da poštujemo tuđu nesreću i tugu, da ljude ostavimo na miru barem na sprovodima? U što smo se to pretvorili?
Neprestana prikopčanost na medije i dotok vijesti naša je profesionalna deformacija. Tako je i moj pametni telefon prikopčan na aplikacije i portale, a sve skupa podešeno tako da mi na ekranu, istog časa kada budu napisane ili prepisane, iskaču važne i prijelomne vijesti. I zato pitam u prvom redu svoje kolegice i kolege: je li svaka nesreća i svaki zločin doista prijelomna vijest za koju čitava javnost smjesta treba saznati?
Nekada je u novinama postojala rubrika zvana crna kronika. Znali ste koja vas vrsta vijesti u njoj čeka, mogli ste je i preskočiti. Danas je svaka nesreća u kojoj je netko pa makar i “zamalo poginuo”, udarna vijest. Isto tako svaka pogibija nesretnim slučajem, a o ubojstvima da ne govorimo. Naravno da je neko posebno okrutno ubojstvo ili nesvakidašnji i rijetko težak zločin nešto što javnost zanima i o čemu su je mediji dužni obavijestiti, ali ne na način da već iz naslova koji vam bljesne u mozak prije nego što uspijete skrenuti pogled saznate i sve detalje: tko je kome što i na koji način napravio.
Meni je one nedjelje baš to bilo prvo što sam ugledao na ekranu svog mobitela. Rijetko će koji medij danas ostati na neutralnom naslovu u kojem se kaže da se u nekom mjestu dogodio strašan zločin, pa da vi onda, kada vas i ako vas budu zanimali detalji, sami otvorite sadržaj članka. Uz to nam se odmah sugerira i osjećaj koji bi nas, dok čitamo i gledamo, trebao obuzeti. Nadnaslovi su nam puni strave, jeze, užasa, šoka, zgroženosti.
I tako udica bude zagrižena, igla zabodena u venu u koju potom pristiže sve moguće što se o događaju sazna, načuje, nagađa, pretpostavlja, izmišlja ili što je, kako se to blago kaže, u javnost procurilo. Ma odakle procurilo? Voda curi samo iz trulih i raspuklih cijevi, a isto je i s informacijama koje nikada javnosti ne bi trebale biti prenesene i otkrivene, osim onda kada ljudi čijih se života to najizravnije tiče ne odluče drugačije. A čak i tada ih je, dok su još u stanju šoka, uputno zaštititi od njih samih.
Vrlo svjesno i namjerno o ovome pišem s odgodom, ali i unaprijed. Jer, nažalost, bit će novih zločina i tragedija, a mi ćemo opet zaboraviti biti ljudi i opet će nas obitelj, rodbina i prijatelji nekih poginulih ili ubijenih ljudskih bića morati moliti: ostavite nas na miru barem na groblju.
Tko je koga pokvario? Mi javnost i naše čitatelje i gledatelje, ili javnost nas, novinare i medije, svojom nazajažljivom, razumljivom ali ne time i opravdanom znatiželjom? Kvarimo se uzajamno i zajedno spuštamo kriterije i granice ljudskosti i pristojnosti, baš kao što ih samo zajedno možemo i moramo čuvati. I nismo jedini u tom lancu srozavanja.
Silno sam zahvalan, skupa s uredništvom Obzora, psihijatrici Tihani Jendričko što je upravo u danima nakon ovdje spominjane tragedije i zločina našla vremena i volje za intervju. Razgovarali smo i o ovoj temi o kojoj danas pišem, osvrnuvši se i na ljude iz njene struke koji podlegnu psihotičnoj i bolesnoj znatiželji javnosti i medija pa se na neviđeno upuštaju u ad hoc ekspertize ljudi i slučaja koji ne poznaju. I to je također ponižavanje i srozavanje vlastite profesije, kao i u slučaju novinara. Meni su tih dana baš bile važne i potrebne, a nadam se i mnogim čitateljima, odmjerene i razborite riječi dr. Jendričko.
Ali, jednako sam zahvalan i psihologinji koja nije pristala na intervju i u razmjeni mailova mi iskreno rekla da nas ne odbija samo zbog nedostatka vremena, nego i zato što se sama sa sobom dogovorila da više neće medijski istupati u razdobljima kad su tragični događaji akutni i jer ne vidi smisla u takvom načinu suočavanja s kriznim situacijama. “Zaista sam već umorna od ovih neprekidnih gašenja požara, a stvari se u mirnodopsko vrijeme ne rješavaju sistemski, već hajdemo samo na hoooruuuk gasiti novi požar kad se pojavi”, napisala je, dodavši i još jednu vrlo točnu konstataciju: “da nam tako funkcioniraju i pravi vatrogasci, već bi nas odavno vatra odnijela kamo već sve ne”.
No, umjesto intervjua dobio sam preporuku za dragocjenu knjigu pod naslovom “Psihologija, mediji, etika: iskustvo i promišljanja za bolju suradnju”. Knjigu su 2009. u Puli objavili Društvo psihologa Istre i Naklada Slap, a u njoj su sakupljeni tekstovi niza psihologa i nekolocine kolega novinara i ponekog drugog stručnjaka na temu suradnje dvije struke. Za nas novinare osobito je dragocjeno pročitati kako nas vide drugi, u ovom slučaju psiholozi kojima se obraćamo za pomoć u slučajevima kakvi će se i opet događati. Dragocjena su iskustva stečena i opisana na konkretnim slučajevima i primjerima iz prakse, psihologa i novinara, na kojima se uočavaju propusti i prave izdaje obaju profesija. Možda bismo, da više čitamo knjige poput ove, u budućnosti manje ponavljali iste pogreške. Knjiga je namijenjena psiholozima, novinarima, studentima tih struka i, što zvuči osobito otpimistično, vlasnicima medija.
Svoj doprinos je dala i novinarka Sanja Modrić u tekstu “Zašto se zapalio?” koji priručničkom preciznošću nabraja “u čemu su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi”. Ali, u uvodnoj opasci kolegica piše i kako je na poziv jednog novinskog izdavača napisala “profesionalno etički priručnik za novinare i urednike”, a o kojem je “iskusni kolega, erudit i cinik”, pročitavši konačnu verziju, rekao sljedeće: “Sanjin priručnik je kao Staljinov ustav iz 1936. To je jako dobar rad, nemamo tome ništa dodati ni oduzeti. Jedino što to što tamo piše nema nikakve veze sa ovdašnjom stvarnošću.”
Ostaje nam samo da se međusobno ohrabrujemo u savjesnosti, savjesti i ljudskosti. A kako smo se pretvorili u to što danas jesmo? Klik po klik.
Preneseno s Večernjeg lista