“Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!”, poručio je novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević svojim sugrađanima u eseju objavljenom u zbirci ‘Priče iz Vukovara’.
S Vukovarkama i Vukovarcima bio je do zadnjeg dana. I on i kolegice i kolege koji su ostali u gradu znali su da se istina ne može ušutkati, da se novinare ne može zaustaviti ni raketama ni mučenjem ni ubojstvom!
Nemjerljiv je doprinos HRV-a i njegovih ratnih izvjestitelja i izvjestiteljica u pronošenju istine o agresiji na Vukovar, o hladnokrvnom ubojstvu jednog grada i njegovih ljudi.
Prisjećajući se tih dana, preživjeli novinari HRV-a navode da kako se agresija pojačavala, dio djelatnika prestao je redovito dolaziti na posao, dio je otišao, a na kraju se iskristalizirala ekipa koja je ostala raditi na radiju. Bili su to Siniša Glavašević, Vesna Vuković, Alenka Mirković, Josip Esterajher, Branimir i Zvezdana Polovina te Mirjana Hrpka, koja je nakon ranjavanja zajedno s konvojem ranjenika napustila grad.
Kada su granatiranja postala cjelodnevna, Polovina je uredio sklonište za nužnu opremu i boravak ljudi na dnu stubišta jedne zgrade jer je podrum te zgrade bio poplavljen. U takvim su uvjetima novinari Hrvatskog radija Vukovar radili sve do sredine listopada 1991. od kada ni to više nije bilo moguće.
Novu su redakciju pronašli u podrumu kurije preko puta dvorca Eltz, a iz tog su prostora ubrzo morali preseliti u manji jer su ovaj prvi naselili civili čije su kuće i skloništa bili razrušeni. Polovina je morao instalirati opremu i odašiljač neophodne za emitiranje programa vani za vrijeme žestokog granatiranja.
Siniša Glavašević bio je ranjen krhotinom granate 4. studenog 1991. na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće. Ubijen je 20. studenoga 1991. na Ovčari kao i kolega Branimir Polovina, a Vladimir Levar još se vodi nestalim. Stjepan Penić ubijen je u Dalju još u kolovozu 1991., a Alenka Mirković, Josip Esterajher i Zdravko Šeremet izašli su u proboju. Vesna Vuković, Zvezdana Polovina, Dragica Jakumetović i Gordana Oljača iz grada su izašle s konvojem civila.
“Kad smo mi honorarci došli raditi na radio, u početku nismo mislili da ćemo tu ostati, a nije nam padalo na pamet da će se to pretvoriti u ono što se pretvorilo. Nije to mogao svatko raditi, a u konačnici je to pomagalo i nama jer kad sjedite u podrumu i ne znate ništa, a vani gruva i gruva, to je užasno deprimirajuće i frustrirajuće, zapravo se čovjek više boji. Meni je to bio nekakav smisao da ujutro ustanem i da se natjeram da istrčim van jer ono što radim, važno je ne samo meni, nego mom bratu, obitelji, prijateljima, mnoštvu ljudi, njih 16.000 koji su tada ostali u opkoljenom Vukovaru”, prisjetila se Alenka Mirković, dodajući kako ju je najviše frustriralo jer je imala osjećaj da ju nitko ne čuje, ali se svejedno svako jutro ustajala i već u 8 davala prvo izvješće za Sky News.
Novinari su često tražili smisao svega što su radili jer nisu mogli zamisliti ništa izvan ratnih zbivanja pa ni slušatelje koji su s nestrpljenjem iščekivali izvješća iz opkoljenog grada. Siniša Glavašević bio je taj koji ih je stalno bodrio da ustraju i nastave jer istina Vukovara izlazi u svijet, a tek kasnije postalo je jasno koliko je bio dalekovidan.
“Program Hrvatskog radija Vukovara ostvarivali su Zvezdana i Branko dok smo Siniša, Josip, Alenka i ja preuzeli izvještavanje Hrvatske, a Alenka i strane javnosti. Siniša je bio lider tima, silno je vjerovao u ono što radimo. Optimizam i pozitivnu energiju širio je oko sebe. Kako je podrum Kapljice bio sklonište, Siniša je često oko sebe okupljao djecu, pričao im priče o sukobu dobra i zla s obavezno sretnim završetkom, tematski potpuno udaljene od rata.
Vjerojatno je svatko od nas u opkoljenom Vukovaru u nizu užasnih dana imao neki užasniji, meni je to bio 4. studenoga. Taj dan pamtim jer je moj sadašnji suprug, tadašnji dečko, bio teško ranjen na Trpinjskoj cesti. Odlazeći u bolnicu ranjen je i Siniša, a ja nikada nisam bila bliže smrti i u preostala dva tjedna do pada grada nisam se usudila ni pomisliti da se u ratu može dogoditi nešto drugo osim rata”, prepričava Vesna Vuković.
Zvezdana Polovina podsjeća sve, koji to žele priznati, da se rat nije dogodio preko noći, nego je dugo pripreman: “Mi nismo išli u rat, svi na radiju bili smo Vukovarci i rat je došao k nama. Rat je počeo ubojstvom hrvatskih policajaca u selu Borovo (tadašnjem Borovu Selu). Posljednji dan rada radija bio je 18. studenoga i sve to vrijeme bilo ga je i lagano i teško organizirati.
Lagano jer nas je bilo malo, a teško zbog uvjeta rada. Zbog nemogućnosti kretanja rad je postao naš novi dom. Posljednje izvješće Siniša je poslao iz bolnice 18. studenog navečer. Iz bolnice smo morali izići 20. studenoga ujutro, na vratima je stajao Veselin Šljivančanin i razdvajao muškarce od žena”, pojašnjava Zvezdana Polovina posljednje trenutke provedene sa suprugom Brankom i vjenčanim kumom Sinišom.
U veljači 1997. identifikacijom je potvrđeno da su Branimir Polovina, radijski tehničar, i Siniša Glavašević, novinar i urednik, ubijeni na Ovčari. Dva iznimno hrabra čovjeka, zahvaljujući čijoj sposobnosti je vukovarska istina došla do svih koji su ju željeli čuti, sahranjeni su jedan pokraj drugog na Mirogoju u Zagrebu.
Na današnji dan, sjećamo se svih naših kolega koji su poginuli na zadatku tijekom Domovinskog rata. Nikada vas nećemo zaboraviti – Siniša Glavašević, Branimir Polovina, Tomica Belavić, Žarko Kaić, Živko Krstičević, Gordan Lederer, Ivan Maršić, Stjepan Penić, Đuro Podboj, Zdenko Purgar, Željko Ružičić, Nikola Stojanac, Tihomir Tunuković i Pavo Urban.