Ponavljamo kritike na predložene Zakone o autorskim pravima i o elektroničkim medijima o kojima raspravlja Odbor za medije Sabora RH.
Prijedlogom Zakona o elektroničkim medijima ne rješavaju nagomilani problemi novinara i medija te kako je njegovo donošenje ishitreno i nepromišljeno jer nije rezultat ozbiljne analize medijskog polja ili makar pokušaja definiranja medijske politike.
Predstavnici HND-a sudjelovali su u radnoj skupini za izradu novog ZEM-a, ali su je napustili u studenome 2019. godine nakon što nisu bili prihvaćeni HND-ovi prijedlozi.
Napominjemo kako je riječ o prvom medijskom zakonu koji se donosi nakon 16 godina pa je bilo za očekivati da će Ministarstvo kulture i medija pokušati riješiti nagomilane probleme medija i novinarstva.
Na primjer, Hrvatska je u zadnjih šest godina ostala bez 50 posto zaposlenih u medijima, a radni uvjeti novinara sve su teži. I dalje je veliki problem ovisnost medija o političkim strukturama, posebno na lokalnoj razini (na što smo zajedno sa Sindikatom novinara Hrvatske upozorili u nedavnoj kampanji), i dalje su problem pritisci korporacija te izigravanje redakcijskih statuta, samovolja vlasnika medija i, napokon, netransparentnost vlasništva.
HND je u radnoj skupini, a potom i u javnoj raspravi, ponajprije tražio depolitizaciju Vijeća za elektroničke medije. Posljednji argument za takav naš zahtjev nedavna je odluka o dodjeli koncesije bivšeg Radija 101 tvrtki Top radio Ivana Kaćunića.
Predlagali smo da HND ima pravo ponuditi dva člana Vijeća iz novinarskih redova, redova struke, te da se članovi Vijeća u Saboru biraju dvotrećinskom većinom. Novi ZEM i dalje predviđa biranje običnom većinom pa je očito da je riječ o političkom izboru. Na žalost, taj naš prijedlog nije prihvaćen u članku 76. predloženog Zakona.
Također smo tražili da novi Zakon o elektroničkim medijima – jedini medijski zakon koji regulira dodjele javnih potpora medijima, i to putem Fonda za poticanje pluralizma i raznolikosti elektroničkih medija – unaprijedi te potpore i to tako da s jedne strane financijski poveća Fond, da te potpore budu dovoljne za normalno funkcioniranje nekog medija, a s druge da se unaprijedi način njihove dodjele – da one ne odlaze u profit nakladnika, nego da se njima plaća stvarni rad novinara. HND je, dakle, tražio više novca i strože kriterije za dodjelu.
S obzirom na udvostručenje broja korisnika tog Fonda, kako predviđa novi prijedlog ZEM-a, nužno je predvidjeti i dodatne izvore njegova financiranja, a prijedlog teksta zakona to ne nudi pa će potpore kvalitetnim medijskim sadržajima biti toliko usitnjene da se neće moći realizirati svrha Fonda, a ona je – proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja od javnog interesa. U predloženom tekstu zakona u članku 70. stavku 2 stoji: „Izvor financijskih sredstava Fonda jesu sredstva osigurana odredbama ovoga Zakona, posebnog zakona kojim se uređuje Hrvatska radiotelevizija i iz drugih izvora.“ Koji su to drugi izvori, nije navedeno.
Istodobno, procjenjuje se da je za financiranje novinarstva i medijske proizvodnje potrebno 110 do 120 milijuna kuna godišnje. No, socijalni troškovi gubitka istraživačkog novinarstva i drugih funkcija zdravog medijskog sustava su mnogo veći. Zato smo dali i prijedlog kako taj Fond puniti: osim sredstvima koja idu iz 3% RTV-pristojbe, predlagali smo i 3% ukupnih prihoda koje u fiskalnoj godini na hrvatskom tržištu ostvare pružatelji usluga oglašavanja na digitalnim sučeljima prema odredbama posebnog zakona, zatim iz prihoda od igara na sreću (1 %), koncesijskih naknada medija, iz simboličnog poreza na oglašavanje (uz uvođenje amortizacije za oglašavanje robnih marki), elektroničke uređaje široke potrošnje, prihode od naplate pristupa internetu te korištenja i aukcija radiofrekvencijskog spektra, iz neutrošenog dijela od godišnjeg prihoda AEM-a iz državnog proračuna u visini naplaćenih kazni na temelju ZEM-a.
HND je tražio i da se oglašavanje državnih tijela i javnih tvrtki u komercijalnim elektroničkim medijima ukine jer je to oglašavanje drugo ime za korupciju – odnosno za prelijevanje javnog novca u privatne džepove, bez kriterija. Takve odluke donose se najčešće diskrecijski, po nahođenju određenog političkog čelnika ili menadžera, bez ikakvog javnog natječaja. Da stvar bude gora, javnost nema nikakvog uvida u namjenu za koji se taj novac troši. Drugim riječima, s obzirom na to da ga prikazuju kao komercijalni prihod, vlasnici medija tim novcem – a riječ je, prema Izvješću Hrvatskom saboru o radu Vijeća i Agencije za elektroničke medije, o nekih 14,5 milijuna kuna u 2018. godini – mogu činiti što ih je volja. Zahvaljujući takvim je transakcijama svojedobno i nastala afera poznata pod nazivom Fimi-media, gdje su javna poduzeća i tijela državne uprave prebacivala lokalnim medijima na ime najčešće fiktivnog oglašavanja javni novac koji je kasnije korišten za predizborne kampanje HDZ-a ili privatnu potrošnju njegovih čelnika.
Umjesto toga, oglašavanje javnog sektora treba nazvati pravim imenom: riječ je o javnim potporama pa ih kao takve treba i razvijati. Umjesto da javni sektor podupire medije lokalnih zajednica s 15 milijuna kuna, on to treba činiti i sa 100 milijuna kuna godišnje, ali to treba činiti namjenski, za medijsku proizvodnju, kvalitetno novinarstvo i uvjeta novinarskog rada.
No taj prijedlog u članku 38. stavku 1. nije prihvaćen te on u predloženom Zakonu glasi:
(1) “Tijela državne uprave i javne ustanove kojima je osnivač Republika Hrvatska kao i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužne su 15 % godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi ili oglašavanju svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija i/ili kod pružatelja elektroničkih publikacija upisanih u Upisnik pružatelja elektroničkih publikacija.“
Problematičnim u prijedlogu ZEM-a smatramo i smanjenje obveze objavljivanja vijesti i obavijesti lokalnih radija i televizija s dosadašnjih 10 posto na svega 4, 5 ili 7 posto svog programa što je predloženo u članku 42. To će nanijeti veliku štetu građanima koji žive na tim područjima i kojima su lokalni mediji glavni izvor informiranja. Osim što će se time unazaditi informativna kvaliteta lokalnih i regionalnih medija, doći će i do dodatnog gubitka radnih mjesta novinara u lokalnim sredinama.
U ZEM nije uvršten ni naš prijedlog o minimalnom broju radijskih i televizijskih frekvencija za neprofitne nakladnike. Agencija za elektroničke medije ima mogućnost da svaku koncesiju – prije nego što je dodijeli – može definirati kao neprofitnu ili profitnu. Devedesetih godina imali smo zakon koji je propisivao da npr. na dva komercijalna radija dolazi jedan neprofitni.
Dakle, ako vi na području neke županije od 50.000 stanovnika imate četiri radiostanice, ne moraju sve četiri biti komercijalne jer nema ni toliko prihoda da mogu biti profitne. Mi tražimo da barem jedna bude neprofitna – a to se može regulirati jer te odluke donosi Vijeće za elektroničke medije.
U predloženom zakonu člancima od 84. do 90. reguliraju se uvjeti, prava i obaveze za pružanje koncesije medijskih usluga televizije i radija, no bez HND-ovih prijedloga.
Važnim smatramo – pa smo to i predlagali – i uvrštavanje obaveze donošenja redakcijskih statuta. Znamo jako dobro kako stvar stoji s redakcijskim statutima i da zapravo nitko ne može nadzirati poštuju li se. A to je fundamentalno pitanje, to je dokument koji daje autonomiju redakcijama u odnosu na vlasnike medija. ZEM ima regulatora – Agenciju za elektroničke medije – koja može nadzirati provođenje tih statuta. Time bi se barem u elektroničkim medijima moglo urediti poštuju li se ili ne.
Iako je istupio iz radne skupine, HND je na poziv resornog ministarstva dao prijedlog na članak 93. ZEM-a, a tiče se komentara ispod objavljenih sadržaja kojima se u zadnjoj verziji Zakona bavi članak 94. te predložio resornom ministarstvu sljedeću formulaciju:
„Pružatelj elektroničke publikacije odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji. To uključuje sadržaj koji generiraju korisnici samo ako je pružatelj elektroničke publikacije propustio registrirati korisnika te ga jasno i nedvosmisleno upozoriti na pravila komentiranja, kao i na odredbe o kažnjivosti neprimjerenoga govora, odnosno govora mržnje.“
Obrazloženje je bilo sljedeće: poslužitelj elektroničke publikacije dužan je odrediti pravila komentiranja i uvesti obaveznu registraciju korisnika, čime bi se smanjila mogućnost zlouporabe komentara. U pravilima bi trebalo naglasiti kako su komentari koji pozivaju na nasilje ili mržnju kažnjivi, pri čemu valja citirati članak 325. Kaznenog zakona. Korisnik registracijom potvrđuje da prihvaća pravila, koja bi trebala biti istaknuta na uočljivome mjestu; najbolje ih je prikazati prije pisanja komentara na način da „iskoče“ kada korisnik klikne ikonicu da želi komentirati. Registrirani korisnik prije svakoga komentara klikom potvrđuje da je upoznat s pravilima te da prihvaća odgovornost za ono što je napisao.
U prijedlogu novog ZEM-a stoji definicija: „Pružatelj elektroničke publikacije odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici ako propusti registrirati korisnika i ako nije na jasan i lako uočljivi način upozorio korisnika na pravila komentiranja i na kršenja odredaba iz stavka 2. ovoga članka.”
O Zakonu o autorskim pravima prenosimo i podržavamo priopcenje kolegica i kolega iz DZNAP-a:
Porazna je činjenica da resorno ministarstvo one kojih se Zakon o autorskom pravu najviše tiče – autore – nije prihvatilo kao sugovornike u procesu donošenja novog zakona! Gotovo ništa od naših primjedaba, posebno onih koje se odnose na imovinska prava u radnom odnosu, nije uvaženo, niti uvršteno u nacrt konačnog prijedloga Zakona. Podignu li zastupnici ruku za ovakvo zakonsko rješenje bit će grobari autorstva u Hrvatskoj i sudionici u zloupotrebi implementacije Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom internetskom tržištu EU u hrvatsku legislativu – upozorava Valentina Wiesner, predsjednica Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava uoči puštanja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u drugo čitanje u Hrvatskom saboru.
U utorak 14. rujna zakon je na dnevnom redu 14. sjednice Odbora za informiranje, informatizaciju i medije (izravan prijenos na poveznici: https://youtu.be/9qlb73sp8lU) i to je zadnja šansa da saborski zastupnici osvijeste u čemu sudjeluju i da se spriječi izglasavanje zakonskih promjena koje ugrožavaju autorstvo u medijima.
- Za autorska djela stvorena u radnom odnosu imovinska se prava prenose bez prostornog i vremenskog ograničenja, zauvijek – i nakon što ugovorni odnos prestane. Takvo nešto ne postoji nigdje u europskoj, ali ni globalnoj legislativi vezanoj uz autorska prava; najduže je trajanje korištenja autorskog prava ono kod autora – i to za života, i 70 godina nakon smrti uživaju ga nasljednici. Direktiva koja je iskorištena kao izlika da se cijeli zakon mijenja, jer u sadašnjem zakonu prijenos prava traje koliko i radni odnos, štiti prava autora i nakladnika u odnosu na monopolističke platforme dvije godine. Tako da nema ama baš nikakva razloga da se prava korištenja autorskih djela prenose – zauvijek, osim pogodovanja poslodavcima – ističe predsjednica DZNAP-a.
Iz DZNAP-a upozoravaju i na, za novinare posebno opasnu odredbu koja se također odnosi na autorska djela stvorena u radnom odnosu: onu kojom naručitelj bez privole autora njegovo autorsko djelo može mijenjati, dopunjavati i dovršavati. To je nedopuštena intervencija u osnovnu bit novinarskog posla: prenošenje objektivne, točne i pravovremene informacije, jer se intervencijama naručitelja takva informacija mijenja i ne dolazi do javnosti u svom izvornom obliku. Time se prelaze granice “uređivanja” i ulazi u prostor fake newsa pa i cenzure, ugrožava se pravo javnosti da zna.
Novinari i fotoreporteri pozdravljaju i jednu bitnu, povijesnu, izmjenu: prvi put su u stavku 2. Članka 14. novinarska djela uvrštena među autorska djela, no na ostalim mjestima u Zakonu gdje se nabrajaju autorska djela i vrste autora, to nije učinjeno. Osim te neusklađenosti, zakon vrvi brojnim drugim neusklađenostima: iako je jedna od osnovnih premisa ovog zakona pravo na priznanje autorstva jer autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela, kod definiranja okolnosti navođenja izvora na nekoliko se mjesta u zakonu dodaje nastavak „ako je to u skladu s uobičajenom praksom u medijskom izvješćivanju.“
- Ne može odluka o potpisivanju autora biti arbitrarna niti se prepustiti „uobičajenim praksama“ ako se one baziraju na kršenja autorstva. Zakon definira i da za svako korištenje autorskog djela autoru pripada naknada, no domeće i sintagmu „ako ovim Zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno“. Taj isti nastavak zakonodavac je dodao i kod definiranja duljine trajanja autorskog prava koje, kaže, traje za života autora i 70 godina nakon njegove smrti, bez obzira na to kada je autorsko djelo zakonito objavljeno, osim „ako Zakonom nije drukčije određeno“. Treba li nam zadnje utočište biti nada da će se, u svim tim nedefiniranim slučajevima primjenjivati onaj članak zakona koji kaže da „pravni posao kojim se raspolaže autorskim pravom u sumnji treba tumačiti u korist autora? – komentira predsjednica DZNAP-a.
Kod korištenja autorskih djela u digitalnoj i prekograničnoj nastavi, iako je u Članku 5. Direktive izrijekom navedeno da države članice mogu predvidjeti pravičnu naknadu za nositelje prava, autore i nakladnike, naš zakonodavac nije predvidio naknadu za nositelje prava. Na takvo je zakonsko rješenje nedavno pismom zakonodavcu reagirao i IFRRO (International Federation of Reproduction Rights Organisations), međunarodno udruženje organizacija za kolektivnu zaštitu prava autora i nakladnika, sa 158 članica iz 85 zemalja, napominjući da bi zakonsko rješenje trebalo uključiti naknade i kolektivno licenciranje.
Kako bismo pojasnili apsurde konačnog prijedloga zakona, DZNAP-ovi autori Daniel Kasap i Miroslav Edvin Habek snimili su i tri kratka videa koje možete pogledati na poveznicama u nastavku:
https://youtu.be/ziEQM4yBRiIzakonsko
https://youtu.be/iVfQ3T3ET0g
https://youtu.be/SBQlg341_6g