- Jeste li zadovoljni postojećim modelom financiranja lokalnih medija?
Stanje u lokalnim medijima već dulje vrijeme je alarmantno. Taj “model”, koji je Zakonom o telekomunikacijama iz 1994. inaugurirala liberalno-tržišna struja HDZ-a, a “usavršila” Nova medijska agenda vlasnika lokalnih medija iz 1999. godine, predvidio je njihov razvoj na komercijalnoj osnovi. Glavni izvor sredstava za financiranje lokalnog novinarstva i širenja medijskog poduzetništva trebali su biti prihodi od oglašavanja. Budući da je već tada postojala bojazan od pretjerane komercijalizacije, odnosno da takav model financiranja neće osigurati željenu kvalitetu, Fond za pluralizam, uveden Zakonom o elektroničkim medijima 2003. godine., predvidio je da se dodatkom 3 % sredstava HRT-pristojbe koliko-toliko popravi zastupljenost sadržaja od javnog interesa. Jedan od problema s Fondom je bila ponešto shematska raspodjela polovice od 30-ak milijuna kuna komercijalnim lokalnih radijima, polovice televizijama, prema načelu “svakome ponešto”. Minimalna podrška neprofitnim internetskim portalima (oko milijun kuna godišnje) uvedena je tek 2013. godine, tako da je lokalno novinarstvo u pisanoj formi doslovce prepušteno samome sebi i sve nemilosrdnijim uvjetima na malom tržištu. Mehanizmi raspodjele, kriteriji ocjenjivanja projekata i kontrola namjenskog utroška sredstava Vijeću i Agenciji za elektroničke medije ne služe na čast i sigurno je potrebno usavršiti ih, ali glavni problem Fonda za pluralizam ostaje njegova apsolutno nedovoljna visina u odnosu na potrebe.
Problem s komercijalnim izvorima prihoda je još drastičniji. Kreatori neuspjelog hrvatskog modela komercijalnih lokalnih medija značajno su precijenili kapacitete lokalne ekonomije u potrošnji za oglašavanje. Pogođeni krizama, privatizacijama i nedostatkom općeg razvojnog modela, lokalni mali poduzetnici, ugostitelji i autopraonice teško da predstavljaju željeni ekonomski dinamizam koji bi omogućio financiranje lokalnog novinarstva i medija kakvi su hrvatskim regijama potrebni.
Da stvar bude gora, u međuvremenu se odvija strukturna promjena na tržištu oglašavanja. Umjesto medija, prihode preuzimaju globalne digitalne oglašivačke platforme. Facebook i Google nude oglase po nižim cijenama i omogućuju lokalno targetiranje preciznije od lokalnih radija i televizija. Pokazuju to i prihodi lokalnih medija, koji se niti u vremenu kratke konjunkture, između izlaska iz pretposljednje ekonomske recesije i korona-krize, nisu nimalo oporavili. Ionako malobrojni novinari se otpuštaju, emisije se zamjenjuju glazbenim programom s kompjutera, a lokalno proizvedene vijesti zamjenjuju vijestima “Media-servisa”. Medijski regulator tolerira neispunjavanje obaveza vlastite proizvodnje i informativnog programa preuzetih ugovorom o koncesiji, a prijedlog Vlade – u novoj verziji Zakona o elektroničkim medijima koja je na raspravi u Saboru – da se te obaveze smanje predstavlja već grotesknu kulminaciju povezanosti dijela lokalne medijske infrastrukture i HDZ-a. Međutim, takve uštede na javnom informiranju ne mogu povećati prihode koji i dalje opadaju.
Kreatori “modela” su se toga i pribojavali, očekujući da će – i bez Googlea i Facebooka – oglašivači naginjati većim, nacionalnim medijima. Unatoč retorici komercijalnih prihoda i “tržišne utakmice”, u Zakonu o elektroničkim medijima (članak 33) “na mala vrata” se propisuje da ministarstva i vladine agencije te javna poduzeća moraju 15 % sredstava “namijenjenih promidžbi svojih usluga ili aktivnosti” utrošiti kod vlasnika lokalnih radija i televizija. Ta odredba je, među ostalim, omogućila povijesno izvlačenje javnih sredstava u korist HDZ-a i njegovih čelnika poznato kao “Fimi-media”.
Kako bi odgodili bankrot i – barem u nekim slučajevima – udovoljili političkim preferencijama svojih osnivača, mnogi lokalni mediji se okreću lokalnim političkim strukturama. Želite praćenje rada gradskog vijeća ili županijske skupštine – platite! Želite li da izvještavamo o radu gradonačelnika – to će vas koštati samo malo više, a ako, uz popust, naručite cijeli paket, zajedno s predizbornim reklamama i ocrnjivanjem bilo kakve opozicije, besplatno ćemo ubaciti priloge o vašem heroizmu i osobnom šarmu. Takvim poslovnim praksama treba dodati niz neformalnih pogodbi, plaćanja računa za struju, besplatnog ustupanja gradskih prostora, sanacije gubitaka… O netransparentnom trošenju javnog novca ionako nema tko izvještavati.
Pad prihoda, pad novinarske zaposlenosti, strukturne tehnološke promjene, komercijalizacija, pad informativnosti i političko zarobljavanje lokalnih medija – sve ti procesi se odvijaju već niz godina, ali Vlada ih ignorira, ponašajući se kao da će probleme lokalnih medija riješiti netko drugi.
- Kakve ste modele financijskih potpora lokalnim medijima osmislili i kako ćete osigurati transparentnost tog procesa te neovisnost rada medija?
Umjesto evidentno neuspjelog “modela” potfinanciranih komercijalnih lokalnih medija “zarobljenih” od strane “lokalnih šerifa”, smatramo da je potrebno osmisliti novi. Uz komercijalne medije, novi model se treba podjednako oslanjati i na lokalne javne medija te nezavisne neprofitne medije različitih udruga i organizacija. Financirani kao i škole ili domovi zdravlja – iz javnih sredstava – ti javni i neprofitni mediji trebaju osigurati robusnu novinarsku kontrolu lokalne politike, kvalitetno i profesionalno informiranje, obrazovanje i relaksaciju uz sve veće sudjelovanje lokalnog stanovništva, posebno marginaliziranih skupina, ekonomski depriviranih, žena, mladih, umirovljenika, nacionalnih manjina, različitih rodnih identiteta itd. Za neovisnost lokalnih medija o političkoj većini moguća su, među ostalima, sljedeća rješenja.
– Propisivanje neke vrste (simbolične) pristojbe ili dijela prireza za javne lokalne medije, poput rješenja u Nizozemskoj, moglo bi osigurati njihovu financijsku održivost. Dovoljno sredstava da se mediji ne boje lokalne politike, da imaju dovoljno resursa da angažiraju uvjerljivu pravnu zaštitu ako ih, kao što se nažalost prečesto događa, netko tuži, kao i da ne moraju tražiti usluge gradonačelnika – sve to čini dobar dio autonomije. Ostatak je u izboru glavnih urednika. Sve dok se oni budu postavljali voljom obične političke većine, kao što se u Saboru bira npr. ravnatelj HRT-a, stvari ili neće funkcionirati dobro (kao u slučaju aktualnog ravnatelja te ustanove), ili će, u najmanju ruku ostavljati mjesta sumnji u politički utjecaj (kao uostalom u slučaju prethodnog). Zbog toga izbor urednika/upravitelja treba prepustiti višečlanom vijeću koje bi se, dijelom, biralo od predstavnika građana i njihovih udruga i organizacija, dvotrećinskom (ili kvalificiranijom) većinom u predstavničkim tijelima, a drugim dijelom tajnim glasanjem zaposlenih u mediju. Ako bi takva medijska vijeća zatim dvotrećinskom većinom birala rukovodeće osobe, a njihov mandat se ne bi podudarao s političkim ciklusima – uz financijsku neovisnost – možda bismo prilikom usavršavanja modela lokalnih medija stekli iskustva neophodna da, kao politička zajednica, HRT učinimo neovisnim.
– Lokalni mediji će biti neovisniji o političkom monopolu ako ih ima više. Međutim, spomenute ekonomske i tehnološke promjene su već dosta prorijedile lokalnu medijsku scenu. Unatoč tome što su internet i digitalizacija medijski izraz i distribuciju učinile znatno dostupnijim, nove medijske strukture je teško stvoriti ni iz čega. Zbog toga su potrebna, ma koliko u osnovi skromna, kontinuirana ulaganja, putem proračunskih stavki za opremanje škola, za osnivanje školskih radija i internetskih stranica, kao i izvankurikularno obrazovanje i tehničko opremanje za različite forme medijskog izraza. Uz unapređenje prave, aktivne medijske pismenosti, neki od tih školskih i studentskih medija mogu doprinijeti medijskom pluralizmu na lokalnoj razini – sjetimo se samo Radija 101 u Zagrebu – a mnogi će učenici i studenti kasnije sasvim sigurno doprinijeti medijima u cjelini, šireći bazu i potencijal za inovacije.
– Primjena načela delegiranja financijskih odluka i nadzora na višu razinu, uz njenu financijsku potporu, mogla bi također imati pozitivne učinke. Umjesto da nekom netransparentnom transakcijom prebaci npr. pola milijuna kuna lokalnom radiju – što je dovoljno da uništi njegovu autonomiju, a vjerojatno nedovoljno da osigura financiranje novinarskog rada – gradsko vijeće bi s tim sredstvima moglo sudjelovati u nacionalnom medijskom fondu, koji bi onda na lokalnu razinu “vratio”, recimo, 2,5 milijuna. Kada neki ESI fond dodjeljuje sredstva projektu, uz hrvatsko sufinanciranje oko 20-ak posto, najčešće ne pomislimo na politički uvjetovanu odluku, zar ne. Takvu relaciju između lokalne i nacionalne razine bismo mogli uspostaviti i u korist potpore lokalnim medijima. Upravljan demokratski i neovisno o Vladi, novoosnovani Fond za novinarstvo i medijski rad bi se mogao dijelom puniti oporezivanjem prihoda digitalnih platformi od oglašavanja, a mogao bi na sebe preuzeti i osiguranje transparentnosti natječaja za financiranje lokalnih medija.
– Više izvora financiranja znači i veću neovisnost medija. Zbog toga nije loše razmisliti o usmjeravanju dijela poreza na dohodak za financiranje organizacija koje – poput autonomnih neprofitnih medija – djeluju u području unapređenja ljudskih prava. Ako je sloboda izražavanja jedno od njih, onda bismo mogli zadužiti, recimo, Ministarstvo financija da sastavi popis neprofitnih organizacija kojima građani samostalnom odlukom mogu, umjesto da ode u Državnu riznicu, usmjeriti npr. 0,5 % iznosa koji plaćaju na ime poreza na dohodak. Slično rješenje postoji i u Sloveniji.
Neka od ovih rješenja će morati pričekati novu nacionalnu medijsku politiku i zakonodavne prilagodbe – a vjerojatno i promjenu vlasti na državnoj razini – ali neka se, srećom, mogu početi primjenjivati praktično odmah poslije skorih lokalnih izbora.
Na primjer, nitko ne sprečava gradonačelnike i gradska vijeća ili župane i županijske skupštine da, umjesto direktnim pogodbama s vlasnicima medija, raspišu javni natječaj i, uvažavajući sva pravila i mogućnosti tzv. zelene javne nabave, koja vodi računa o dobrobiti za lokalnu zajednicu, pristupe dodjeli sredstava za kvalitetno lokalno novinarstvo. Čak i u slučajevima da u nekoj zajednici nema više od jednog medija, pa je dobitnik sredstava (možda) unaprijed poznat, već sama transparentnost procesa javne potpore može značiti mnogo za medijsku autonomiju. (Pogledate li pažljivo popis lokalnih medija koji su, prema spomenutom članku 33. Zakona o elektroničkim medijima i izvještajima Ministarstva financija, VEM-a i AEM-a, dobili javna sredstva, pronaći ćete da je, uz ministricu regionalnog razvoja koja promiče svoje (koje?) “usluge i aktivnosti” u lokalnim medijima s više od 10 milijuna kuna, Grad Ploče tamošnjem radiju uplatio 180 tisuća kuna. Grad Ploče uopće nije obveznik te odredbe, i jedini je grad na tom popisu, ali je tamošnji gradonačelnik, SDP-ovac, ipak smatrao potrebnim javno deklarirati javnu potporu lokalnom mediju.) Unutar naše stranke ćemo još više poticati unapređenje transparentnosti potpora i neovisnosti lokalnih medija.
- Hoće li kriteriji za dobivanje javnih sredstava biti transparentni i jasni? Hoće li biti poznato tko je odgovoran za dodjelu sredstava? Kako ćete formirati povjerenstvo stručnjaka koji će odlučivati o dodjeli sredstava?
Javni natječaj ili “zelena javna nabava” za potpore lokalnim medijima ne mogu se tako nazvati niti služiti svrsi ako nemaju jasne i koherentne kriterije te transparentne procedure njihove primjene u procesu odlučivanja. Ti kriteriji trebaju poticati različite teme, drugačije forme i odmak od uobičajenih načina gledanja i razmišljanja te medijske izraze društvenih grupa koje su podzastupljene u drugim medijima. Smatramo da politika potpora treba poticati novinarski i općenito medijski rad i zapošljavanje, kao i osnivanje novih medija, umjesto da favorizira najveće i najetabliranije.
Prilikom artikulacije natječajnih kriterija treba izbjegavati teško mjerljive odrednice poput “kvalitete i sadržajne inovativnosti” i suvišne administrativne zahtjeve. Prijave treba u potpunosti digitalizirati, odnosno preseliti na online-platforme gdje svaki medij i novinar mogu imati svoje profile tako da barem prilikom sljedeće prijave ne moraju kretati od upisa imena i adrese. Ako neki prijavitelj i propusti priložiti neki dokument, treba mu omogućiti da to, po upozorenju i pod određenim pravilima ispravi, a ne ga odmah diskvalificirati. Svi kriteriji za ocjenjivanje trebaju imati egzaktan broj mogućih bodova, a sve ocjene obrazloženje u pisanoj formi. Iako u unapređenju kriterija i procedura dodjele javnih potpora nema savršenih rješenja koja automatizmom pretvaraju nepotističke namještaljke u transparentnu i odgovornu javnu politiku, dobro je pogledati kako npr. EACEA prakticira da svaku natječajnu prijavu u prvoj fazi ocjenjuju i komentiraju dva anonimna akreditirana ocjenjivača, neovisno jedan o drugome. Dobro je povjeriti ocjenjivanje nekome izvan lokalne sfere interesa, odnosno prepustiti provedbu natječaja profesionalnim organizacijama poput vaših.
Pritom je najvažnije imati dovoljno sredstava i jasnu medijsku politiku. Ona mora unaprijed jasno utvrditi koji su joj ciljevi, a natječajima za dodjelu javnih sredstava onda preostaje da budu što uspješniji instrumenti za njihovo ostvarenje.
- Kako spriječiti ovisnost lokalnih medija o JLS-ovima i lokalnim oglašivačima, odnosno kako spriječiti pritiske i zahtjeve koje redakcijama, odnosno glavnim urednicima, postavlja vlasnik medija, političari i interesne skupine?
Razvoj lokalnih javnih medija i nezavisnih neprofitnih medija, demokratski upravljanih i financiranih javnim sredstvima, podrazumijeva da ti mediji ne bi mogli obavljati komercijalno oglašavanje pa ne bi niti mogli biti podložni pritisku oglašivača. Tako bi se svi preostali prihodi od oglašavanja prepustili komercijalnim medijskim operacijama. Jedini način da se i redakcije u takvom, komercijalnom, režimu rada zaštite od pritiska vlasnika i oglašivača, odnosno političkih pokrovitelja, koji se putem vlasnika prenosi, još je od donošenja Zakona o medijima 2003. godine, vjerovali ili ne, prisutan u domaćem medijskom zakonodavstvu.
Riječ je o statutima medija koji bi trebali urediti način sudjelovanja novinara u izboru glavnih urednika, mogućnost urednika i novinara da bez neželjenih konzekvenci odbiju nalog vlasnika i urednika i ostale garancije novinarske autonomije. Međutim, zahvaljujući otporu vlasnika medija i nepostojanju sankcija u Zakonu, odredbe o statutima su, kao što je novinarskim organizacijama i malo kome drugome, nažalost, poznato, ostale u potpunosti neprimijenjene, sve dok SDP-ova Vlada 2013. godine nije uvjetovala porezne olakšice za tiskane medije donošenjem statuta. Međutim, sada je, među ostalim, problem u tome što Zakon o medijima nema regulacijskog tijela koje bi bilo nadležno za sve medije, nadziralo, često spornu, primjenu statuta i sankcioniralo njihovo kršenje.
Uz pretpostavku da kvalitetno financiramo javne i neprofitne medije neovisne o političkoj moći, a komercijalnima zajamčimo zaštitu od one ekonomske, dodatno važan moment osiguranja novinarske autonomije je imunitet od kaznenog progona za tzv. djela protiv časti i ugleda. Sadašnja sudačka evaluacija je li novinar postupao u javnom interesu, barem sudeći prema broju tužbi protiv novinara, nije, jednostavno rečeno, u javnom interesu. Kao što preporučuje i Vijeće Europe, zalažemo za potpunu aboliciju kaznene odgovornosti novinara za difamaciju. Prema Nacrtu prijedloga medijske politike iz 2015. godine, eventualnu prekršajnu odgovornost, ako se utvrdi, trebaju – uz uvažavanje proporcionalnosti kazne i održivosti medija, odnosno u relaciji s njihovim prihodima umjesto s “cijenom duševne boli” – snositi mediji, a ne novinari osobno, ostavljajući njihove međusobne relacije u sferi eventualnog disciplinskog postupka.
- Kako spriječiti diskriminaciju pojedinih lokalnih medija te osigurati ravnopravan i transparentan pristup informacijama JLS-ova?
Zakon o medijima (u članku 6.) propisuje da su i tijela lokalne samouprave dužna “davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga” svim “novinarima pod jednakim uvjetima”. Prema Zakonu, dakle, nema skrivanja informacija koje se gradonačelniku čine “osjetljivima”. Nema favoriziranja “naših” medija i “prijateljskih” novinara ni diskriminacije novinara i medija koji su kritizirali naš rad, ne bi smjelo biti “PR-a” niti preferencijalnog tretmana “velikih” medija iz mainstreama na račun malih nezavisnih medija… Međutim, svi znamo da se baš sve to događa. Unatoč odredbama (članka 61.) istoga Zakona da će s kaznom od 50 tisuća kuna kazniti “ovlaštena osoba u tijelu ili osobi koja novinaru uskrati informaciju iz djelokruga toga tijela suprotno članku 6.”, informacije iz pojedinih gradskih uprava je teže izvući, nego iz Pentagona.
Novinari su zbog toga nerijetko prisiljeni osloniti se na proceduru ZPPI-ja koja, iako je namijenjena prvenstveno građanima, a ne medijima, barem u određenoj mjeri funkcionira. Nakon što, niti pozivajući se na Zakon o pravu na pristup, ne dobiju traženu informaciju, novinari se ipak mogu žaliti povjerenici za informiranje. Iako za novinare i medije prespora, ta procedura jasno pokazuje u čemu su manjkave – inače smisleno formulirane – odredbe Zakona o medijima: novinari se, prema tom Zakonu, nemaju kome žaliti. Na raspolaganju im je, naravno, mogućnost da se obrate sudu, ali medijsko vrijeme, a i priroda novinarskog interesa, su takvi da se ta mogućnost rijetko koristi (da ne spominjemo troškove i moguća novinarska iskustva s pravosuđem).
Zbog toga je potrebno izmijeniti Zakon o medijima uvođenjem regulacijskog tijela nadležnog, u određenoj mjeri, za sve medije, uključujući efikasnost i ravnopravnost u pristupu informacijama tijela JLS. To se može učiniti objedinjavanjem odredbi Zakona o elektroničkim medijima koji takvo regulacijsko tijelo – unatoč svim njegovim problemima kao što su ovisnost o vladi i komercijalnim medijima koje bi trebalo nadzirati – ipak ima.
Do tada, nama iz SDP-a na dužnostima u lokalnoj samoupravi preostaje jedino da vlastitim primjerom i svakodnevnim odnosom prema novinarima i medijima pokažemo kako transparentnost i ravnopravna dostupnost informacija nije protiv, nego upravo u interesu demokratske uprave. U svakom gradu, općini i županije gdje naša stranka bude na vlasti odredit ćemo, prema Zakonu od medijima, osobu koja će brzo osiguravati informacije koje novinarima trebaju za obavljanje svog svakodnevnog posla, umjesto da tim informacijama manipulira u ime nekih “PR-ovskih” ciljeva. Neće biti povlaštenog tretmana za “velike” ili bilo kakve medije: informacije će se dobivati prema redoslijedu kojim su zatražene.