Usred globalnog informacijskog rata i neviđene transformacije novinarstva i medija, na meti kritika vlastitih kolega u Hrvatskoj su sve češće – mladi novinari. Nužno je iz tog razloga napraviti kratki presjek medijskog krajolika kojeg nismo oblikovali mi i progovoriti o prilikama koje nam nisu dane, kao i o načinu “mentoriranja” mladih koji rezultiraju masovnim egzodusom novinara i gubitkom vjere u ideale profesije. Predbacuje nam se nedostatak interesa, nedovoljna predanost poslu i površnost pri shvaćanju medijske slike koju su “veterani zlatnog doba” iskovali u vlastitim počecima. Međutim, pritom se iz jednažbe izuzimaju okolnosti unutar kojih su djelovali i kako se one istuboka razlikuju od današnjice. Povjerenje koje su generacije sada na čelu svih relevantnih medija u Hrvatskoj zaradile, proizašao je usred ratnih uvjeta u kojima se Hrvatska nalazila 90-ih godina. Urednička benevolentnost i manjak sredstava tada rezultirala je slanjem nezaštićenih i neiskusnih novinara i novinarki na opasne terene. Teško kršenje radničkih prava u 90-ima i danas vjerojatno je jedino što povezuje ovo razdoblje sa sadašnjošću.
U izvanrednim situacijama, kakvo je bilo ratno, kao i rano mirnodopsko razdoblje, ljudi se prirodno okreću medijima; povjerenje i potreba za provjerenim informacijama tada je na vrhuncu jer informacije dolaze izravno s izvora. Kako su ljudi gledali na medije tada, a kako gledaju danas? Kako uopće funkcionira kolanje informacija, kakav sadržaj – i kako, konzumira prosječni 50-godišnjak, najčešća demografska skupina? Medijski krajolik globalno i lokalno je toliko izmijenjen da je bespredmetno uspoređivati generacije novinara (vidi epizodu Sindikalnog megafona) na način kao da svaka od njih djeluje in vitro, lišena konteksta vremena. Iako fokus nije na tome što je novinarstvo danas, niti na ulozi velikog kapitala i društvenih mreža, algoritama kao nevidljive ruke medijskog tržišta, ti su faktori neizostavni.
Pogledajmo kako su izgledali počeci generacije X. Urednici iz HRT-ove kule od slonovače na bojišta su slali mlade novinare. Tako su već u ranim dvadesetima dobivali medijsku vidljivost, samopouzdanje i iskustvo koje se u današnjim uvjetima ni sa čim ne može usporediti. Najviše terena što mladi kolege danas vide eventualno je neki polusatni vox populi o TikTok trendovima na Trgu. Prenositi bitne informacije je po defaultu zadatak “lica kojima se vjeruje”. Istodobno, dvadeset-i-nešto godišnjaci u toj istoj redakciji rade za 3600 kuna, čekajući konkretan zadatak ili makar dozvolu da realiziraju vlastite predložene teme. Čak i uz dopuštenje, teško je baviti se kvalitetnim istraživanjem uz kvotu od prosječno trideset članaka dnevno koje je potrebno prenijeti sa stranih medija. Zaista – misli li itko da studenti upisuju fakultet novinarstva sa željom prepisivanja članaka? Nije motivirajuće sjediti osam sati, procesuirajući pedesetak tekstova po smjeni, formatirajući ih za objavu. Tko bi se htio dugoročno baviti takvim poslom i točno kojoj vrsti profesionalizacije to vodi? Kako i kada bi osoba koja je provela pet godina prepisujući trebala početi proizvoditi originalni sadržaj – on zna formu vijesti, no ne i kako ih stvoriti.
Svatko tko je u novinarstvu zbog ideala i zbog vjere da je novinarstvo javno dobro, svjestan je da se mi njime zapravo ne bavimo. Mi smo mali kotačići u tvornici informacija, često i nakon desetljeća provedenog u medijima, vođeni isključivo uredničkom politikom “što se čita”, bez stvarne autonomije i prostora za osobni razvitak, uz potpuno ignoriranje ikakvih afiniteta radnika i radnica. Uskraćivanje i gušenje novinarske autonomije u vremenu u kojem su sve generacije svakodnevno pregažene količinom informacija opasno je i neodgovorno, a začudno je da se kolege s desetljećima iskustva, svjesni transformacije krajolika i dalje drže standarda drugog vremena. Neupitno je da postoji dio mlađe generacije novinara koji samo želi stabilan posao, možda ne nužno raditi na velikim pričama, no takvih je bilo u svim redakcijama otkad je struke. Međutim, ljudi od 25 godina, koji s diplomom i idealima ulaze u medijski svijet, ostaju razočarani sustavom koji cijeni i ulaže samo u klikove. Zasigurno neće ostajati u branši u kojoj je prosječna plaća nakon pet godina rada jednaka ili manja entry level poziciji u Dubravici i McDonaldsu, a nekoliko stotina eura manja od prosječne plaće na nacionalnoj razini. Česte promjene posla se dakle, krajnje simplificirano, događaju jer se “mladi” (i više ne toliko mladi) novinari žele ustvari baviti – dubinskim i pravim novinarstvom. U najmanju ruku, onime što vam obećavaju na razgovorima za posao i stavkama navednima u ugovoru o radu. Mladi novinari dakle ne žele “pare”, jer oni kojima su one u fokusu prešli su u PR, već traže sljedeće: pronalaženje priča, prostor za razlaganje društvenih problema i izgrađivanje povjerenja s kontaktima – stručnjacima, relevantnim izvorima, izlaženje na terene, a ponajviše i prvenstveno – postavljanje provokativnih pitanja. Od urednika, odnosno medijske kuće žele samo minimum povjerenja i nekoliko sati vremena tjedno uz “core” zaduženja. Time bi se medijski prostor osvježio valom novog sadržaja, a novinarske snage u nastajanju mogle bi se etablirati uz minimalno uredničko usmjerenje mogućnošću rada na vlastitim temama. No, urednici za koje znamo da nisu generacija Z, su manje-više zauzeti hranjenjem vječnog gladnog algoritma, a mentorstvo je u većini redakcija mitološko biće o kojem samo slušamo, a tek ponegdje se pojavi.
Autorica: Lucija Lacković