Svakog 8. marta, na Dan žena, žene osvanu na naslovnicama, ekranima, u emisijama, a sutra, kao tema ponovo zamru. U novinarskim i medijskim poslovima sve više je žena – što je znak pauperizacije zanimanja: čim je u njemu više žena, slabije je plaćeno i manje društveno privlačno.
Ali „šefovi“ su i dalje najčešće muškarci. Danas se iz ratne zone u Ukrajini javljaju reporterke, ali ženske teme u javnom diskursu zauzimaju minimalan javni prostor, najčešće kada se progovori o nasilju nad ženama. Rodno uvjetovani napadi i šikaniranja svakodnevica su našeg posla – napadaju nas kao novinarke, ali još više kao žene! Društvo formalno podržava ravnopravnost, ali spremno tolerira praksu kršenja naših ženskih i radnih prava. Zato:
Dosta nam je javno proklamirane ravnopravnosti, zahtijevamo stvarnu ravnopravnost!
Dosta nam je licemjernog žensko-muškog bratstva, hajedmo stvarno dijeliti sve po pola!
Dosta nam je staklenog stropa, pa zar ne nosimo prema predaji tri ugla kuće, možemo i cijeli strop!
Dosta nam je getoiziranja ženskog pitanja, hoćemo ga uvijek, svuda i u svako doba!
Dosta nam je nižih plaća, seksističkih poruka, ucjenjivačkih prijedloga, skinite nam se s agende!
Dosta nam je pitanja kako uspijevamo pomiriti karijeru i obitelj. Dečki (nažalost i cure) pitajte to sebe!
Dosta nam je skrivanja politike i javnosti iza zakona, želimo ravnopravnu praksu!
Dosta nam je da naša prava smatrate pukim činjenicama, iza svakoga je prava, duga i teška borba i moramo je nastaviti!
Dosta nam je da nam se nameće stigma i strah od riječi feminizam, to su (smo) samo žene u borbi za ravnopravnost!
Dosta nam je da je javni govor samo vaš, bez obzira na duljinu kose, pamet nam je velika!
Dosta nam je priča, budite nam drugovi i u emancipaciji!