SEEMO je objavio intervju s predsjednicom Sindikata hrvatskih novinara Majom Sever. Objavljujemo ga u cijelosti.
Kako ste i kada započeli novinarsku karijeru?
Na Hrvatskoj radio televiziji počela sam raditi još na samom početku studiranja, ali u programu za djecu na Trećem programu, više kao neki posao uz studij novinarstva, ali onda je počeo rat i mnogi od nas su izvještavali iz rata. Tako sam i ja s tek navršenih 20 godina postala ratna reporterka u rujnu 1991. godine. Nakon par godina vratila sam se u Zagreb i zapravo počela u praksi učiti što je novinarstvo. Uz starije kolege zapravo od početka, od 5 osnovnih W pitanja i izvještaja za večernje vijesti.
Gdje ste radili u prošlosti?
Oduvijek radim na javnoj televiziji. Osim novinarskog posla povremeno sam radila ljetne poslove tijekom srednje škole i studija, ali zapravo sam cijeli radni vijek na Hrvatskoj radio televiziji
Što vas je motiviralo da postanete novinarka?
Moja cijela obitelj na neki način je vezana uz novinarstvo i novinarske kuće, iako sam ja prvotno htjela biti kazališna glumica jer sam u kazalište zaljubljena od malih nogu. Ali nekako sam na kraju ipak upisala studij novinarstva i sve me vodilo k ovom poslu koji još uvijek radim. Ali zapravo mislim da je novinarstvo jako važno i da uz pomoć novinarstva možemo mijenjati svijet.
Godinama radite za HRT. Možete li nam reći nešto više o stanju u vašoj medijskoj kući u ovom trenutku?
Hrvatska radio televizija proživljava veliku krizu. I to ne samo ovu goruću, aktualnu jer nam je glavni ravnatelj u pritvoru zbog sumnje da je bio upleten u neke kriminalne radnje, nego i zbog sporosti i tromosti sustava da se prilagođava promjenama kroz koje prolaze javni servisi u cijeloj Europi. Propuštamo otvarati se novim načinima funkcioniranja, educirati novinare u novim digitalnim vještinama i transformaciji radio televizije u novi medijski okoliš. Nismo oslobođeni političkih pritisaka i nije nam osiguran potpuno neovisan rad. Smatram da je borba za opstanak javnog servisa važan na razini cijele Europe, a u zemljama poput Hrvatske koje su nedavno ušle u EU zajednicu i koje pate od nedostatka demokratičnosti javni servis je iznimno važan i u Hrvatskoj je važno obraniti ga i ojačati zbog cijelog društva i svih građana.
Javne usluge su pod utjecajem politike u mnogim zemljama. Primjećujete li to u svom radu i ako da u kojem obliku?
Da, dijelom sa na to pitanje odgovorila u prethodnom odgovoru, ali dodala bih da je, kao i kod drugih javnih usluga, kritična točka kako osigurati neovisnost rada, neovisnost od politike, kada upravo politička većina postavlja temelj i rukovodeći kadar. U slučaju Hrvatske radio televizije glavnog ravnatelja bira politička većina u Saboru, većinu u Programskom vijeću koje nadzire program bira politička većina u saboru, članove regulatornog tijela Vijeća za elektroničke medije bira politička većina i to definitivno nije dobro i u praksi se osjeti.
Istodobno, aktivni ste u sindikatu novinara – sindikat vodite u Hrvatskoj. Koji su najveći problemi novinara kroz oči borca za radnička prava?
Jedino novinar kojem je zaštićena egzistencija može biti slobodan novinar i tu je ključ problema. Položaj novinara odražava se na razinu slobode medija. U Hrvatskoj postoje samo dva potpisana Kolektivna ugovora, novinari nemaju sigurne i čvrste ugovore o radu koji im jamče sigurnost, a tako osiguravanju i rad bez straha od odmazde i kazne. U lokalanim medijima ovisnost o lokalnoj politici koja ih uglavnom financira definitivno guši njihovu neovisnost i novinari su prisiljeni pisati kako odgovara lokalnim čelnicima jer o tome ovisi njihova egzistencija. Freelanceri su potpuno nezaštićeni, za njih nema na zakonske regulative koja bi jamčila zaštitu njihovih prava.
Kroz sindikat pokušavamo prvo osvijestiti kod kolega da imaju neka zakonom zagarantirana prava i da se za njih moraju i mogu izboriti, mi smo tu da pomognemo. Nakon ove osnovne zaštite radničkih prava slijedi mnogo toga – sindikat želi povezati kolege, ponuditi dodatnu edukaciju, pomoći u pronalaženju sredstava za rad, ponuditi konzultaciji oko EU fondova… uglavnom pokušavamo odgovoriti na zahtjeve ovog modernog medijskog okruženja.
A kako vidite opću medijsku situaciju u svojoj zemlji?
Sve je teža, još se nismo se izvukli iz one velike krize 2008. kada se broj novinara u Hrvatskoj gotovo prepolovio jer ljudi nisu mogli živjeti od novinarstva, a evo nas u novoj velikoj krizi. Kao i u cijeloj Europi tisak je u gadnim problemima i tek ćemo vidjeti kako će se izvući iz ove Covid krize, sredstava za rad je sve manje, zato pokušavamo kroz sindikat motivirati i pomoći kolegama da se okrenu ka europskim sredstvima, jer je i EU odlučila u Planu oporavka, kroz program Kreativna Europa otvoriti se prema novinarstvu. Kao i u cijelom svijetu borimo se s padom povjerenja građana u novinarstvo i u Hrvatskoj to često dolazi do krajnosti i do napada i vrijeđanja novinara, uz to među prvacima smo u Europi po SLAPP tužbama – to je oblik pritiska na novinare kada se strateškim tužbama iscrpljuje novinare i redakcije i povlaci ih se po sudovima zbog uvrede.. Uglavnom, nije lako biti novinar danas u Hrvatskoj, ali ponavljam – nekako moramo promijeniti svijet na bolje.
Koliko su mediji i novinari u Hrvatskoj profesionalni? Vidite li probleme?
Pojavom novih medija, koji sada više i nisu novi, promijenila su se ona neka stara pravila tko sve može biti novinar, što sve mora novinar… u Hrvatskom novinarskom društvu postoji Vijeće časti novinara koje radi punom parom i reagira na nepravilnosti i upozorava i javno kako novinari moraju raditi. Naravno to nije dovoljno, ali to je ono što jedna strukovna organizacija može napraviti. Postoji mnogo toga što bi se moglo mijenjati. Na primjer, mnogi vlasnici i urednici se ne pridržavaju pravila da se reklamni tekstovi moraju potpisati kao takvi i da novinar nije dužan reklamni tekst potpisivati svojim imenom, no to se u mnogim medijima često radi – tu pada profesionalizam i povjerenje u medije. Jer novinar nije suradnik za odnose s javnošću, dapače on je na drugoj strani.
Kada govorimo o sigurnosti novinara, koji su najveći problemi 2021. godine?
Napadi novinara koji su vezani uz prosvjede protiv korona mjera, na žalost imamo nekoliko slučajeva, zatim govor mržnje i prijetnje kojima su novinari često izloženi, ali i neprimjereno ponašanje političara prema novinarima.
U prošlosti ste primali i neke prijetnje. Možete li nam reći nešto više o tome i kako je sve utjecalo na vaš rad i privatni život?
Nije ugodno primiti poruku u kojoj ti netko prijeti da će pobiti tebe i tvoju obitelj, ali mislim je važno takve stvari prijaviti i na taj način se boriti protiv njih. Osobno me znalo zaboljeti kada me vrijeđaju da mrzim svoju zemlju ili bilo koga, jer to jednostavno nije istina. Imam podršku u obitelji i zapravo je to u takvim trenucima najvažnije i daje snagu za ići dalje.
Je li Covid19 utjecao na vaš novinarski rad?
Osim par samoizolacija i odsutnosti zbog oboljenja, ali lakšeg oblika, radila sam normalno i svakodnevno u redakciji i na terenu, nisam radila od kuće, Ali Covid mi je jako promijenio život kao i svima. Sindikalno smo dosta toga radili kako bismo pomogli ljudima. Dogovorili smo da država otvori fond za novinare koji su ostali bez posla, savjetovali smo ljude, pomagali nabaviti opremu u prvim danima.
Konačno, vi ste novinar i javna osoba, koliko to utječe na vaš privatni život?
Zapravo živim jednim običnim životom u obitelji s troje djece. Kuham, perem, vičem da moraju pospremiti sobu. Njima su moje „drame“ uobičajene, i mislim da moji kod kuće ne vide da živimo različitim životom od drugih običnih obitelji.