ANTON FILIĆ, PREDSJEDNIK SINDIKATA NOVINARA HRVATSKE: Mediji su novim gazdama “zlatni rudnik”, briga ih za novinare!
IZRABLJIVANJE, ZASTRAŠIVANJE I OTPUŠTANJE NOVINARA
Objektiv, 23/01/2015.
Jesu li nedavnih dvanaest otkaza “terenskim” dopisnicima Večernjeg lista kap koja prelijeva čašu stabilizacije hrvatske podružnice austrijske Styrije na račun novinara i ostalih zaposlenika? Je li baš to jedino i neizbježno rješenje za krizu koja nije mimoišla ni medije pa ni do jučer više nego uspješni Večernji list?
„Naravno da to nije bilo jedino rješenje. Jer, lako moguće, problem nije u regionalnim izdanjima, nego u visokom najmu koji moramo plaćati za zgradu u Oreškovićevoj, iako imamo vlastiti i bez razloga napušteni prostor u Vjesnikovom kompleksu u Slavonskoj aveniji. Kad vam nametnu trošak koji dotad niste imali, onda morate negdje uštedjeti. A naši vlasnici očito znaju samo za rezanja. Pa, dokle stignemo.“
Potkraj prošle godine dvadesetak je otkaza podijeljeno i u 24 sata, financijskoj perjanici kuće, opet baš kao jedino rješenje?
„To je također skandalozna odluka uprave dijela poduzeća koji je proteklih godina donosio veliki novac Styriji. Vjerojatno i tom listu tiraža pada i prihodi su manji, ali to još nije toliki pad da bi se posegnulo za ovako drastičnim mjerama. Pa može se vlasniku u Austriji isporučiti i nešto manja dobit, a ne da se svi problemi, pa i loše odluke uprave, prelamaju preko leđa zaposlenika. A ovako je na neki način prevarena i država. Dnevnim listovima je smanjen PDV na pet posto da bi se sačuvala radna mjesta, a sad ljudi iz Styrije ovoj vlasti na ovaj način pokazuju – rogove.“
Triput manje novinara, triput manje plaćenih
Znate li, makar i ugrubo, koliko je ljudi otpušteno, a koliko zaposleno i prema kakvim kriterijima u 15-ak godina otkako je Styria preuzela VL?
„Otkako je Styrija preuzela Večernji list, otpuštanja su stalna. Od nekadašnjih 340 zaposlenika Večernji list je spao na 100-njak. Dobro, ima nešto zaposlenih i u drugim Styrijinim poduzećima, nešto je novozaposlenih u novim projektima, ali u cjelini pozicija novinara je dramatično srušena. Njih se više nizašto ne pita, oni su u potpunosti odvojeni od rezultata svoga rada, tj. od novina. Više se nigdje niti ne putuje, nema prebačajnih bodova, nema stimulacija, nema dodatka za prehranu, nema regresa za godišnji odmor, božićnice su simbolične. Mnogima su zarade prepolovljene. Mlađim ljudima to možda lakše pada, ali mi stariji znamo kako se nekad dobro živjelo i radilo s veseljem. I nije to bilo samo u socijalizmu nego praktično do dolaska Styrije. Zašto je dobrostojeći Večernji list uopće prodan Austrijancima to još nitko ne zna osim možda bivšeg direktora Branka Lovrića i bivšeg predsjednika Nadzornog odbora Marijana Kostrenčića.“
Imate li, kao dugogodišnji zaposlenik i sindikalni aktivist, dovoljno informacija o poslovanju i financijskim rezultatima kuće, makar toliko da biste lakše osmislili sindikalne stavove?
„Pa, i nemam. Preoblikovanjem tvrtke ostali smo bez Nadzornog odbora u kojemu smo imali predstavnika radnika, a radničkom vijeću informacije se daju na kapaljku. Primjerice nemamo pojma koliko najam u Oreškovićevoj stoji i kome ga plaćamo.“
Štrajkom ste prije pet godina pokušali ukazati na neodrživost takve politike kuće, tj. traženja izlaza jedino ili ponajviše u snižavanju primanja i otpuštanju novinara? Je li pretjerano zaključiti da niste postigli ni blizu očekivanih učinaka?
„Sigurno bismo postigli više da smo svi bili u štrajku, da nije bilo štrajkolomaca, koji su u strahu za svoj makar i okrnjeni status i možda koju kunu stimulacije, radili kontra nas, ali i kontra samih sebe. Bila je to prilika svim zaposlenicima i honorarnim suradnicima da se izbore i za svoja prava i za svoje dostojanstvo. No, ta je prilika propuštena, a sad otkaze dobivaju i neki koji su tada marljivo punili stranice dok su njihovi kolege štrajkali. Zahvalnost poslodavca zbog štrajkolomstva brzo je nestala. Na kraju sve dođe na svoje.“
Zastrašivanje novinara
No i mimo otkaza, reagirali ste i na neke druge zaobilazne oblike snižavanja primanja i inih prava vaših radnih koleg(ic)a – formiranje drugih tvrtki, prevođenje novinara u RPO (registar poreznih obveznika) status umjesto uobičajenih ugovornih radnih odnosa!
„Taj RPO bi jednom trebalo nazvati pravim imenom a to vam je – čista prijevara, i radnika i države, u kojoj sudjeluju vlasnici medija, njihovi politički pokrovitelji, inspekcija rada, dio pravosuđa i na kraju sami novinari, koji su najčešće u taj status gurnuti ne svojom voljom. I laiku je jasno da su ti ugovori protuzakoniti jer sadržavaju mnoge elemente iz Zakona o radu. Nema nikakve razlike u angažmanu između stalno zaposlenih novinara i RPO-ovaca, ali je razlika u pravima a i u davanjima državi. Radi se o očitoj diskriminaciji, dobro da RPO-ovci nisu crnci jer bi u tom slučaju Hrvatska bila proglašena rasističkom državom. Mi smo u štrajku imali transparent na kojem je pisalo “Pavić i Sanader izmislili su RPO da bi novinare držali u pokornosti” i sad se vidi da je to jedna velika istina.“
Koliko se i ti potezi mogu tumačiti svojevrsnom politikom zastrašivanja zaposlenika pod motom “budite sretni da i tako radite i zarađujete, vidite što vam se zbiva u okruženju!”?
„O tome stalno slušamo, ali time se ne može prikriti istina da većina novinara zarađuje tek malo bolje od konobara. Time ne želim podcijeniti konobare, ali novinari uglavnom imaju završeni fakultet, morali su se u životu dakle malo više pomučiti.“
Styria za 100 milijuna dobila milijardu kuna!!!
Je li dugogodišnja ekonomska kriza u najvećim krivcem i za probleme unutar vaše medijske kuće ili su tomu pridonijeli i neki drugi razlozi?
„U tome leži samo dio odgovora. No, ne može se zaobići činjenica da su vlasnici medija godinama izvlačili veliki novac iz medijskih poduzeća. Neki su taj novac ulagali u nekretnine (Pavić), pa su ga izgubili, drugi ni sami nisu znali što su kupovali, a što prodavali (Faggian), a što se Styrije tiče, ona je iz Večernjeg lista, kojega su u Grazu kolokvijalno zvali “Kravom muzarom” izvukla gotovo milijardu kuna. Austrijanci su prodali sve što se prodati moglo, dionice VIPneta, Tiska i Distripressa, poslovne prostore na Cvjetnom trgu i u Ciboni, brojna dopisništva diljem Hrvatske, a sad očito prodaju i prostorije u Slavonskoj.“
Večernji list je valjda ponajbolji primjer da ni mediji u Hrvatskoj nisu izbjegli blago rečeno sumnjivu privatizaciju, ujesen 2001. pod pritiskom austrijskih političkih prijatelja prodan je Styriji za smiješnih 23 milijuna DEM (oko 100 milijuna kuna), iako je samo u nekretninama i udjelima u Vip-netu i Tisku imao oko milijardu kuna. U medije je procurila i informacija da je Alois Mock, ministar vanjskih poslova Austrije u vrijeme hrvatske borbe za priznanje, lobirao za tu transakciju, po “prijateljskim” uvjetima i tako valjda naplatio svoje lobiranje za RH 91./92.?
„Čuo sam i ja za tu priču, ali to samo potvrđuje da je ta prodaja, kao i prodaja INA-e, bila nezakonita. Netko je i ovdje dobro omastio brkove prodajom Večernjeg lista ispod njegove realne vrijednosti. Večernji list je tada vrijedio barem četverostruko. Oštećena je država i zaposlenici. Možda se jednom i DORH zainteresira za tu priču. Mediji su, pa i Večernjak, novim gazdama “zlatni rudnik”, briga ih za novinare.“
Pitajte patera Tolja
Zašto je i s kojim efektima VL iz vlastitih velebnih prostora u depandansi Vjesnika preselio u podstanare “Bogu iza nogu” na periferiju grada?
„To morate pitati upravu Večernjeg lista a zapravo vlasnika, jer se sve ključne odluke, nemojmo se zavaravati, donose u Austriji. Sigurno o tome nešto zna pater Ivan Tolj. On je Styrijin savjetnik i zapravo najmoćniji čovjek Styrijina hrvatskog odjela. Iako nitko ne zna kako je na tu poziciju došao. No, valjda će se i to jednog dana saznati.“
Sve to u Večernjaku grubo zvuči poradi njegove negdašnje veličine i financijskih uspjeha, no sjajno nije ni u ostatku medijskih kuća u Hrvatskoj. Imate li i kakvih informacija kako se na status novinara odražavaju teškoće u koje je posljednjih godina zapao i EPH?
„Nigdje nije bajno jer su vlasnici medija i povezani i solidarni. Pa, nigdje ne dopuštaju da novinari iskoče u nekom svom pravu.“
Ima li kakvih naznaka o srozavanju statusa novinara nakon što je EPH preuzeo odvjetnik Hanžeković?
„Takvih informacija nemam, čini se da je situacija ista. EPH je na prosjački štap doveo Nino Pavić, a država mu je pomogla da se iz svega toga izvuče praktično neokrznut. To je moguće samo u Hrvatskoj!“
Mediji će završiti u vlastitim crnim kronikama!
Skupu cijenu privatizacije, za koju se ovih dana napokon zainteresirao i DORH, platili su i novinari Novog lista!
„Njihov bivši vlasnik Robert Ježić odavno ima problema s pravosuđem, a ništa se boljim nije iskazao niti Albert Faggian. Zašto pravi vlasnici, a to su najčešće banke, podupiru takve opskurne tipove, to je pitanje za sociologe.“
Pravosuđe se svojedobno bavilo i također nekad vrlo uspješnom Slobodnom Dalmacijom, no sve je, čini se, uspješno zataškano, bez većih posljedica za manipulatore?
„Svi su u istom kolu, vlasnici medija, političari, bankari, veliki biznismeni. Vrana vrani oči ne vadi. A pravo bi im mjesto bilo u crnim kronikama pa i svojih medija.“
Imate li sliku o istovrsnim zbivanjima u medijima izvan metropole, u lokalnim medijima, barem u onim najdrastičnijim primjerima?
„I inače imamo problema s transparentnošću vlasništva nad medijima. Svojedobno je Jadranka Kosor nešto pokušavala pomaknuti s mrtve točke, ali brzo su je ušutkali. Mi ne znamo prave vlasnike gotovo niti jednog našeg privatnog medija, samo nominalne. Pitanje je što je s brojnim lokalnim medijima, prije svega s brojnim radio-postajama. Mnogi su ti slučajevi povezani s Miroslavom Kutlom, a zašto ga hrvatsko pravosuđe ne privede pravdi – zaključite sami. Očito nositeljima moći odgovara da on ostane u BiH, koja ga kao ne želi izručiti. Eh, kad bi Kutle progovorio? Svašta bismo doznali i o tome kako je prodan Večernji list, kako je nastao EPH, kako je iz ruke u ruku prelazila Nova i mnoge druge televizijske i radijske postaje.“
Što može činiti Sindikat da koliko toliko olakša situaciju ugroženim koleg(ic)ama?
„Sindikat može učiniti puno, ako ima podršku svojih članova, ako su oni organizirani i solidarni. To se na žalost kod nas nalazi samo u tragovima jer su novinari prilično razjedinjeni, a vlasnici su znali kako to postići. No, nikad nije kasno. Jednom će valjda svi shvatiti da se prava mogu puno lakše braniti ako smo svi zajedno, ako umjesto individualnih i parcijalnih poduzimamo kolektivne akcije. A takve akcije mogu organizirati i provoditi samo radnici organizirani u sindikate. I novinari organizirani u Sindikat novinara Hrvatske.“
Famozni RPO – legalizirano izrabljivanje!
Zbog čega država dopušta RPO sustav u novinarstvu?
„Načelno, na taj način pomaže izdavačima i medijima, ali u praksi taj sustav služi obespravljivanju i pokoravanju novinara. Takva situacija u području reguliranja radnih odnosa otežava, pa čak i sasvim sprečava, sindikalno organiziranje novinara. Također, obezvređuju se već sklopljeni kolektivni ugovori i puno teže se dolazi do novih. Kako su mediji, posebno pisani, u velikoj krizi, država mora pronaći način da određenim zakonskim i poreznim mjerama pomogne toj djelatnosti koja je, u tome se svi slažu, od šireg društvenog interesa. No, to ne bi smjelo ići kroz dubiozni sustav RPO-a, koji okrnjuje pravo na štrajk i zbog toga doprinosi patologiji radnih odnosa u toj sferi. Pomoć države mora biti posve transparentna, možda kroz neku vrstu Medijskog fonda. Najgore je kad u našim redakcijama imamo dvije vrste novinara: stalno zaposlene i RPO-ovce – tobožnje samostalne poduzetnike a zapravo nesigurne i prestrašene radnike u sivoj zoni kojima je lako manipulirati. Zbog svega toga Hrvatska postaje država u kojoj je praktično nemoguć novinarski štrajk.
Nazvao me nekidan jedan od kolega honoraraca, tzv. RPO-ovaca, koji je ovih dana dobio otkaz. I priča mi kako su za našeg morali raditi “dan i noć”. A štrajk je potrajao (26 dana) i bili smo sasvim iscrpljeni, kaže on. E moj kolega, rekoh mu, mogli smo svi zajedno biti u štrajku, tad bi sve drukčije završilo. Ovako sad imamo to što imamo, svake godine sve nas je manje i sve manje zarađujemo. Njemu je to postalo jasno, vjerojatno i žao što nas nije podržao tek sad kad je i sam dobio otkaz.“