10 GODINA OD ŠTRAJKA U VEČERNJEM LISTU

10 GODINA OD ŠTRAJKA U VEČERNJEM LISTU

Kako je Styria iz Večernjeg lista izmuzla milijardu kuna a Večernjakovce poslala u Buzin, da po dvoje dijele jedan stol

Čini se kao da je to bilo jučer, ali otada je, evo, prošlo točno deset godina. Dana 23. ožujka 2011. u Večernjem listu je započeo novinarski štrajk koji je svojim trajanjem od 26 dana (okončan je 18. travnja) u povijest hrvatskog novinarstva ušao kao najdulji novinarski štrajk u Hrvatskoj, ali i jedan od najduljih u svijetu. To je također najdulji štrajk organiziran u Hrvatskoj (a da nije bio cirkularan kao kod prosvjetara), pa bi ga se moglo uspoređivati s čuvenom Labinskom republikom, štrajkom rudara u Labinskom rudniku koji je trajao od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine (eto i tome je okruglih 100 godina).

Povod za štrajk Večernjakovaca i zakoniti razlog za to bilo je odbijanje uprave da potpiše Kolektivni ugovor (zapravo da ga produlji, čak i s umanjenim pravima) kao i drastično rezanje stečenih kolektivnih prava zaposlenika (ukidanje minulog rada, naknade za topli obrok, regresa i usklađivanja plaće s troškovima života te smanjivanje božićnice, jubilarne nagrade, izvanredne pomoći…). No, osim toga bila je to borba za novinarsko dostojanstvo, ali i način da se javnosti pokaže da vlast i medijski magnati šuruju na račun novinara, novinarskih prava i medijskih sloboda. Naš je štrajk prokazao nedjelotvornost inspekcijskih i drugih službi, ukazao na korumpiranost pravosuđa (o kojoj danas i vrapci pjevaju) i nefunkcioniranje pravne države.

Na svojoj smo koži osjećali ono što će kasnije svima postati bjelodano objavljivanjem zajedničkih fotografija Ive Sanadera i Ninoslava Pavića, dok se na nekoj jahti ležerno časte škampima i piju najbolja vina. Otkrili smo spregu vlasti i medijskih (i drugih) tajkuna na štetu novinara, slobode medija i interesa javnosti da dozna pravu istinu. Prozvali smo Vladu zbog toga što se u hrvatskim medijima nije primjenjivao Zakon o radu, kao osnovni zakon koji određuje radno-pravne odnose u tvrtkama.

Podsjetimo, vladu je tada vodila Jadranka Kosor (bili smo primljeni kod nje kao i kod predsjednika Ive Josipovića), iako se vidjelo da ona zapravo ne kontrolira situaciju.  Zemljom  su drmali Sanaderovi kadrovi isprepleteni s oligarsima svih boja…

Ukazali smo na dvostruke standarde našeg nominalnog vlasnika austrijske Styrije, koja sa svojim zaposlenicima u Austriji njeguje socijalni dijalog i poštuje kolektivne ugovore, dok je prema nama nastupila grubo, ultimativno, ne poštujući tradiciju postojanja Kolektivnog ugovora u Večernjem listu. Kako smo i tad ocijenili, ukidanje Kolektivnog ugovora u Večernjem listu bila je svojevrsna civilizacijska regresija.

Pri svemu tome ni tada, a ni sada, nije nam bila jasna uloga katoličkog svećenika Ivana Tolja, Styrijina navodnog savjetnika, koji u Večernjem listu donosi ključne odluke, iako se nikad nije predstavio novinarima i ostalim zaposlenicima. Objašnjenje njegove uloge zatražili smo tada od Zagrebačke i Vrhbosanske nadbiskupije, dakle poslali smo pisma kardinalima Josipu Bozaniću i Vinku Puljiću. Iz Sarajeva nam se nitko nije javio, a u ime Zagrebačke nadbiskupije odgovorio nam je (25. ožujka 2011.)  vlč. Željko Faltak, nadbiskupski tajnik.

“S obzirom na to da u dopisu spominjete ime vlč. Ivana Tolja, javljam vam da dotični nije inkardiniran u Zagrebačku nadbiskupiju, tj. nije svećenik Zagrebačke nadbiskupije, a niti nema nikakvih ovlasti pastoralnog djelovanja na području Zagrebačke nadbiskupije, stoga crkveno nije odgovoran vodstvu Zagrebačke nadbiskupije. Želeći da se pitanja radnika Večernjeg lista riješe na temeljima pravde, istine i općeg dobra, uzoriti gospodin Kardinal vas srdačno pozdravlja”, stajalo je u dopisu.

Tolj je za vrijeme štrajka posjetio Hinu i obrušio se na tadašnju ravnateljicu Smiljanku Škugor-Hrnčević tražeći od nje da ne objavljuje tekstove o aktivnostima Večernjakova sindikata. A Slovenci su ga u travnju 2019. ulovili kako u razgovoru s direktorom “jedne svjetske multimedijske kuće” pokušava iskamčiti da se na POP TV-u zaustavi emitiranje reportaže o navodnoj upletenosti hrvatskih obavještajaca  (SOA) u tajno snimanje slovenskih dužnosnika.  Pri tome se Tolj još predstavio da govori u ime Vlade RH, iako se Vlada ogradila od aktivnosti Ivana Tolja. A ako Tolj nije govorio u ime Vlade,  onda se on lažno predstavljao, što je kažnjivo djelo, ali Uskok i policija nisu reagirali.

Iz ovih se primjera vidi Toljevo nakaradno shvaćanje medija i medijskih sloboda. Takav čovjek ne bi u medijskom prostoru smio igrati bilo kakvu ulogu, a kamoli odlučivati o tome što će se ili što se neće objaviti. Zbog štetnog djelovanja na hrvatske medije (što se vidjelo i u odmazdi prema Večernjakovcima koji su bili u zakonitom štrajku), tražili smo od Styrije da Ivana Tolja smijeni s dužnosti savjetnika te da mu oduzme ured koji ima u Večernjem listu. Ili da prizna da je zapravo Ivan Tolj pravi gazda Večernjeg lista. Nisu nam odgovorili…

 

A prekinuli smo štrajk i vratili se na svoja radna mjesta 18. travnja kad smo shvatili da su bahati Austrijanci (uvijek su bili takvi, sjetimo se samo smaknuća Petra Zrinskoga i Frana Krste  Frankopana ili Bachova apsolutizma, koji je zabranio hrvatsku zastavu i u Hrvatskoj uveo njemački kao službeni jezik) spremni žrtvovati i nas i Večernji list samo da ostvare svoje naume.

Uostalom, u međuvremenu smo učinili sve što smo mogli. Trećeg dana štrajka, 25. ožujka, organiziran je dotad najveći novinarski prosvjed, a u koloni koja je išla od Novinarskog doma do Večernjeg lista (koji je tada još stanovao u Vjesnikovu kompleksu) našlo se više od 300 ljudi. Zastupnicima Hrvatskog sabora dijelili smo letke  preko kojih smo ih željeli upoznati s još jednim teškim oštećivanjem hrvatske države (i hrvatskih novinara) do kojeg je došlo prilikom prodaje Večernjeg lista Styriji 2000. godine.

Styria je Večernji list kupila za 26 milijuna maraka (nešto manje od 100 milijuna kuna), a iz njega je prodajom različitih “logistika” (TS, MI, DP…) izvukla: 280 milijuna kuna prodajom VIPneta (procjena Nacionala), 420 milijuna prodajom udjela u Tisku (procjena brokera), 60 milijuna kuna prodajom zgrade na Cvjetnom trgu (procjena stručnjaka), 70 milijuna kuna prodajom Distri pressa (informacija Styrije), a od Večernjaka je odvojila i njegov poslovni prostor u Slavonskoj 4 koji vrijedi najmanje 75 milijuna kuna.

Ali to nije sve. Styria je prodala i poslovni prostor u Ciboninu tornju (preko 100 četvornih metara) kao i prostore u kojima su bila dopisništva u Karlovcu, Puli, Rijeci, Osijeku… Bilo je tu još imovine koju je teško procijeniti, ali i bez toga je vidljivo da su Austrijanci iz Večernjeg lista izvukli najmanje milijardu kuna. Večernji list je bio je svojevrsna “krava muzara” (taj su termin upotrebljavali sami Styrijini menadžeri) koju su Austrijanci godinama muzli. Pa je sad jasno da je Večernji list u trenutku prodaje vrijedio barem peterostruko više od onoga koliko ga je platila Styria.

Večernjakovce je pak poslala u Buzin, naselju na rubu Zagreba,  gdje plaćaju skupo podstanarstvo, a da bi uprava smanjila troškove, nedavno je sve Večernjakove zaposlenike stisnula na jedan kat, pa sad novinari više nemaju niti svoj stol, nego ih dvoje dijeli jedan stol. S druge strane, Styria se prije nekoliko godina pohvalila novom poslovnom zgradom u središtu Graza vrijednom 60 milijuna eura (na otvaranju je bio i kardinal Vinko Puljić) s osiguranim parkingom za njezine novinare, vrtićem za njihovu djecu, restoranom i svime ostalim što je potrebno da novinari i ostali zaposlenici budu sretni u tim modernim prostorima. Zašto ne, kad plaćaju – pametni Hrvati.

Nekad je Večernji list bio jedna od najbogatijih tvrtki u Hrvatskoj, a danas, nakon što ga je Styria financijski iscrpila, iscijedila ga kao limun, nema ništa osim nekadašnjeg ugleda još zadržanog u imenu novina.

E pa svaka čast svim Hrvatima koji su sudjelovali u toj prodaji. Tu mislimo i na one s Večernjakove strane – direktor Branko Lovrić i predsjednik NO-a  Marijan Kostrenčić – a i na one koje su trebali štititi interese hrvatske države; svaka čast i tada vodećim ljudima u Fondu za privatizaciju i Mirovinskom fondu. A svaka čast i svim (ne)odgovornima u Večernjem listu, svim Trupčevićima, Vrgočima, Ogurlićima, Klarićima… koji su vidjeli što se radi s Večernjim listom, a nisu ništa poduzeli da se to zaustavi. Dapače pomagali su vlasnicima da izvuku što više novca, ustrajno ga oduzimajući od zaposlenika. Ne sumnjamo da su pojedinci koji su sudjelovali u svemu tome dobro omastili brke, ali su državu (i zaposlenike) oštetili za puno više (kako to poznato zvuči). No, oni su ionako bili samo pijuni. Tko je uistinu odlučivao saznajemo putem dvaju svjedočanstava.

“Račan je toga lipnja 2000. godine bio pod dojmom pritisaka austrijskih službenih krugova i osobito bivšeg ministra vanjskih poslova Mocka kao izdanka austrijskog gospodarskog imperijalizma, da se Večernji list proda Styriji i sukoba unutar svoje vlade, između ministara Fižulića i Linića. Prvi je bio protiv, a drugi za prodaju tobože zato što bi Večernji list propao bez dokapitalizacije iz Austrije. To nije bilo točno. Ali je Linić pobijedio i prodao… Priča se svodila na to da je tvrtka Tisak (tada vlasništvu Miroslava Kutle – op. a.), koja se bavila prodajom novina, dugovala Večernjem listu i drugim izdavačima velik novac. Tisak je kriminalno zapao u stečaj, ali je bilo jasno da je to programirano i privremeno i da će ubrzo dugovi biti vraćeni s kamatama. To se i dogodilo – u obliku neusporedivo vrednijeg suvlasništva. Račan nije znao – ili se pravio neobaviještenim – da je Večernji list i suvlasnik VIPneta, telekomunikacijske tvrtke u većinskom vlasništvu austrijskog Telekoma koji je od 1. srpnja 1999. godine počeo komercijalno poslovati u Hrvatskoj. Taj dio nije bio uračunat u prodajnu cijenu i poslije ga je Styria skupo prodala u obiteljskom krugu upravo Telekomu. Kao i svoj 25-postotni udio u Tisku, najvećem hrvatskom poduzetniku Todoriću”, kazao je za Novinar Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista, sigurno dobro upućen u ono što se događalo u Večernjem listu.

A pokojni Ivo Pukanić je u Nacionalu napisao:

“Zar je Slavko Linić zaboravio sramotnu prodaju Večernjeg lista koju je direktno vodio i nadzirao. Austrijancima je Večernjak poklonjen, štoviše još su i nagrađeni što su uzeli najvrednije izdanje koje je Hrvatska u tom trenutku imala. Uz bijednu cijenu, višestruko manju od onoga što je tada Večernjak vrijedio, stranci su dobili i pripadajuće dionice VIPneta vrijedne tada 75 milijuna maraka, priznato im je na ime duga u Tisku 56 milijuna kuna te su im pripale i sve nekretnine. Državi je učinjena šteta od najmanje 100 milijuna DEM.”

Pukaniću se može zamjeriti ovo ili ono, ali ne može mu se osporiti dobra upućenost u procese donošenja odluka u hrvatskoj politici kao i dobro poznavanje isprepletenih aranžmana političara i tajkuna.

A što se u međuvremenu dogodilo sa štrajkašima? Neki su premješteni iz jedne u drugu rubriku, drugima je oduzeta kolumna, trećima uređivanje nekog od priloga, a mnogi su i otišli s otpremninom ili bez nje, dobili su otkaz. Negativna kadrovska selekcija unazadila je novine. Vođa štrajka, autor ovog prisjećanja, iako ima 30 godina staža i dva fakulteta, kao i brojne novinarske nagrade, ima najmanju plaću od svih stalno zaposlenih novinara u Večernjem listu. To je  jedinstveni primjer diskriminacije ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu.

Ali postoji još jedan negativni rekord koji je Večernji list postavio u ovom slučaju. Nema u Hrvatskoj čovjeka s fakultetskom diplomom (dosad ga nismo našli) koji ima plaću 6500 kuna (neto), zajedno s troškovima prijevoza.

Eto tako vam je to bilo sa štrajkom i štrajkašima u Večernjem listu. Danas se može reći da smo svjesno ušli u avanturu za koju smo mogli pretpostaviti da neće biti uspješna na prvu ruku, ponajviše zbog  neriješenog pravnog statusa honorarnih suradnika, tzv. RPO-ovaca, koji su sasvim nezaštićeni (može im se otkazati u bilo kojem trenutku), a u našem su štrajku objektivno funkcionirali kao brojna vojska štrajkolomaca.

Ali kao što ne bi bilo samostalne hrvatske države bez Hrvatskog proljeća 1971. tako bi i hrvatsko novinarstvo danas izgledalo jadnije da nije bilo štrajka Večernjakovaca. Pa, stalno zaposlenih novinara gotovo i ne bi bilo, jer je RPO, dogovoren na onoj jahti između Sanadera i Pavića, upravo bujao…

Ovo je priznanje skupini hrabrih ljudi, njih 60-ero, proljećarima iz 2011., koji su srčano krenuli na barikade i koji su prekidajući štrajk te 2011. (dok je Todorić još bio nedodirljiv) gotovo proročanski zaključili:

“Gradeći pravu medijsku blokadu oko štrajka u Večernjem listu (tad nije bilo N1 televizije i narod.hr – op. a.), medijski su izdavači pokazali  koliko su moćni, isprepleteni s vlašću i solidarni jedni s drugima. Njima se stoga uspješno mogu suprotstaviti samo organizirani, ujedinjeni i solidarizirani novinari. Bez slobodnih novinara nema ni slobode medija. Bez istinske slobode da u traženju istine idemo do kraja, ne dopuštajući nikome, pa ni hrvatskim oligarsima, da budu nedodirljivi, nema ni istinske borbe protiv korupcije ni daljnje demokratizacije hrvatskog društva”

A kroz hrvatsku novinarsku povijest još će dugo odzvanjati jedna od poruka s naših transparenata: “Štrajkbreheri, nemojte lagati djeci kad vas budu pitala na kojoj ste strani bili”.  Ili, kako bi rekao F. K. Frankopan: Navik on živi ki zgine pošteno!

 

Anton Filić,

zamjenik predsjednice SNH-a i vođa štrajka iz 2011.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Imate problem ili nedoumicu? Tražite savjet ili bi htjeli nešto predložiti? Slobodno nam se javite!